Prijava

O ČEMU HRVATSKA IMA PREGOVARATI SA SLOVENIJOM?

  • Objavljeno u Politika

O čemu to Hrvatska ima pregovarati sa Slovenijom nakon pravorijeka podmićenog Arbitražnog suda, arbitraže, u korist Slovenije?
Hrvatska, Slovenija ju ucjenila za učlanjenje u EZ, prihvatila razrješenje slovenskog prijepora o Piranskom zaljevu na Arbitražom sudu uzdajući se u pravdu.
Slovenija podmitila arbitražu.
Saznavši za slovensko podmićenje arbitraže, uprijevaru, Hrvatska odbacila arbitražu.
Arbitraža započeta dvostrano, podmićena završena jednostrano.
Ni Hrvatska niti Slovenija ne odaju što je to o čemu imaju Hrvatska i Slovenija pregovarati?
O nečemu što je oduvijek slovensko, Hrvatska to otela? Kada? Kako? Što je Slovenija poduzela da to njeno Hrvatska ne otme? Hrvatska to oteto drži pod svoje?
Ili je to nešto što je hrvatsko a Slovenija to pokušava oteti, primorati Hrvatsku na ustupak?
Sunce istine mora rasvijetliti narav prijepora, odagnati slovensko-hrvatsku pograničnu maglu.
Slovenija želi izlazak na međunarodno more. Savjet Sloveniji neka zamoli susjedu Italiju za izlaz na otvoreno more, Italija dugi poluotok i otoci, ne zna što s morima.
Što to „pravedno“ slovensko potraživanje nije proveo Edvard Kardelj, Moša Pijade, Boris Kidrič, Stane Dolanc, kada je to bilo izvedivije, nakon brojnih partizanskih genocida nad Hrvatima izgona Hrvata, komadanja SR Hrvatske u korist susjednih SR-a?

Slovensku prijetnju tužbom Hrvatske zbog „neimplementacije arbitražnog sporazuma“ hrvatska vlast i hrvatska izvješća i Hrvati moraju izgovarati hrvatskim jezikom: „Slovenija kani tužiti Hrvatsku jer predaje dio svojeg dio mora po osnovi slovenske prijevare Hrvatske podmićenim Arbitražnim sudom“.
Karl Erjavec, umišljeni slovenski Napoleon, šef diplomacije, prijeti Hrvatskoj sudom, neka Hrvatskoj donese tužbu i dokaze da se, kako pravo jamči, Hrvatska pripravi za Sud.
Prije podnošenja tužbe, Slovenija se treba povući sa okupiranih dijelova Hrvatske, o njima šuti: pomaknuta rijeka Dragonja na hrvatsku stranu, Sveta Gera,...
Oni koji ne vide slovensku okupaciju Hrvatske protivnici su Hrvatske, ljubitelji Slovenije, mjezimice obiju Jugoslavija. Okupiravši dijelove Hrvatske i potražujući još više, Slovenija odaje svoju osvajačku nakanu. Jesu li na pomolu Ujedinjene Slovenske Republike?

Slovenija manja i manje brojnija i nejača od Hrvatske ide sve dalje u hrvatsku zemlju zahvaljujući hrvatskim vlastima, neprijateljima Hrvatske, vazalima stranih država.

Više...

Predsjednica izvlači Hrvatsku sa Balkana

Trebalo je proći četvrt stoljeća da se u nacionalnoj politici ne samo simbolički potvrdi kako je Hrvatska u nametnutom ratu odlučila da se u svojoj vanjskoj politici odmakne od Balkana i usmjeri na srednjeeuropsku i mediteransku orijentaciju kojoj geografski ali i povjesno kulturološki oduvijek pripada.
Predsjednik Tuđman je često u svojim istupima naglašavao kako je Hrvatska ne samo balkanska nego prije svega srednjeeuropska i mediteranska država, ali je činjenica da je svoju politiku u prvih deset godina vladavine HDZ-a isključivo vezivao za Balkan. Štoviše u svojoj Mirovnoj iniijativi iz 1993. godine bio je čak predložio novo ujedinjenje bivših jugoslavenskih republika, što tzv. tuđmanisti štiteći njegov „lik i djelo“ brižljivo kriju. Njemu nije bilo ni na kraj pameti da se barem simbolično, da bi pokazao srednjeeuropsku orijentaciju Hrvatske, veže za Višegradsku skupinu koju su u to doba sačinjavale Poljska, Mađarska i Čehoslovačka. Normalno, primarno mu je bilo pobijediti srpskog agresora u ratu, ali se nakon rata i dalje se sa svojim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem, koji je bez zadrške potpisovao sve što mu se stavljalo na stol, bavio balkanskom a ne srednjeeuropskom ili mediteranskom orijentacijom Hrvatske. Nakon predsjednika Tuđmana Stipe Mesić u iduće dva mandata, od kojih je drugi dobio lažirnim glasovima iz kvote od 500.000 prekobrojnih birača, iako nije bio tako dosljedan kao njegov prethodnik, temeljio je svoju politiku na premisi da se na prostoru bivše Jugoslavije svi svakom moraju ispričati. Tako je praktički amnestirao Srbiju od odgovornosti za sve imperijalističke ratove koje je vodila protiv drugih naroda na ovim prostorima. Ni on nije uvažavao činjenicu da je Hrvatska po položaju i povijesti srednjeeuropska i mediteranska zemlja. Poslije Stipe Mesića Ivo Josipović je otišao korak dalje i od njega a još više od Tuđmana, jer je cijelu svoju politiku temeljio na velikosrpskoj tezi da se na prostoru bivše Jugoslavije vodio građanski rat. Vodio je sramotno popustljivu politiku prema Beogradu, a čak je posjetom Miloradu Dodiku u Banjaluci kao hrvatski predsjednik simbolički priznao međunarodni subjektivitet tzv. Republike Srpske. Oslanjajući se na stoljetnu britansku politiku koja je podržavala Srbiju i njezinu ekspanzionističku politiku, Ivo Josipović je predstavljao najveću opasnost za suverenističku politiku Republike Hrvatske i sva je sreća da je iako tijesno ipak izgubio izbore za drugi mandat.
Ne treba posebno naglašavati da su gotovo svi premijeri od smrti predsjednika Tuđmana provodili balkansku politiku, počevši od toliko hvaljenog tobože poštenog Ivice Račana koji se, otkad je cijeli SDP izveo iz Sabornice kad se glasovalo o osamostaljenju

Hrvatske, nikad nije odrekao jugoslavenske balkanske orijentacije. To je slijedio Ivo Sanader koji se od žestokog nacionalista pretvorio u podržavatelja tzv. Zapadnog Balkana, pa je zatim njegovu politiku slijedila njegova oktroirana nasljednica Jadranka Kosor. Ona je čak bila spremna sprskoj manjini u istočnoj Slavoniji dati politički pravni status, što bi značilo prvi korak u federalizaciji države, a to je spriječila ni manje ni više nego Vesna Pusić. Ona je pak kao ministrica vanjskih poslova u Vladi Zorana Milanovića koji je zastupao ideju da se na prostoru bivše Jugoslavije vodio građanski rat, bila spremna pred Međunarodnim sudom pravde odustati od tužbe za genocid protiv Srbije kao i Ivo Josipčović. Od balkanske politike distancirao se Tomislav Karamarko ali zbog vlastite potkapacitiranosti s ministrom Mirom Kovačem nije učinio ni jedan konkretan potez priključenja srednjeeuropskim inicijativama.
Tu jugobalkansku orijentaciju Republike Hrvatske konačno je prekinula predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je na meti jugonostalgičarskih, dakle balkanskih medija ali i političara i organizacija koji svi skupa mentalno još uvijek žive u propaloj Jugoslaviji, dakle na Balkanu, U nedavnom intervjuu za HRT Kolinda Grabar Kitarović je naglasila da „Hrvatska treba voditi suverenističku politiku“. U širem smisli to znači da se država konačno treba odcijepiti od balkanske orijentacije u koju su je sputavali dosašnji predsjednici i Vlade. U tu svrhu ona je uoči inauguracije Donalda Trumpa bila u posjetu Washingtonu, zbog čega je bila izložena medijskom mobingu.
Nesporna je činmjenica da je Kolinda Grabar Kitarović svojom aktivnom politikom u suradnji s poljskim predsjednikom Dudom inicijativom „Tri mora“ ponudila pravu formulu za novi iskorak hrvatske vanjske politike i potpuno novu orijentaciju u promijenjenim geopolitičkim okolnostima. Geopolitički se Hrvatska u novim uvjetima nakon izlaska Ujedinjenoig kraljevstva iz Europske unije pozicionira kao značajan čimbenik u stvaranju nove slike unutar uzdrmane unije. Tako je nastala inicijativa „Tri mora“ koju su pokrenuli Poljska i Hrvatska. Inicijativa okuplja 12 država članica Europske unije od Baltika do Crnog mora i na neki način može politički predstavljati odgovor na monopol koji u EU drže moćne članice poput Njemačke i Francuske. To je osobito važno zbog energetske komponente te inicijative koja uključuje izgradnju LNG terminala na Krku, kako bi se stvorili preduvjeti da Europa više ne bude ovisna, kao što je to već sad Njemačka, o ruskom plinu. Zato je inicijativu „Tri mora“ podržao i američki predsjednik Donald Trump odazvavši se pozivu da sudjeluje skupu inicijative u Varšavi, a to je bila prilika da se nakon sedam godina ostvari američko-hrvatski susret na najvišoj državničkoj razini. Drugo je pitanje kako će inicijativa predsjednice Republike koja je Hrvatsku gotovo preko noći lansirala u značajni politički pothvat unutar same Europske unije biti prihvaćena od Vlade. Treba podsjetiti da je vanjska politika po Ustavu u nadležnosti i predsjednice i Vlade, pa je i te kako znakovito da o predsjedničinoj inicijativi šuti premijer Plenković kao zastupnik briselskih interesa u hrvatskoj politici pa tako i u vanjskopolitičkoj orijentaciji.

Više...

NEMA PREGOVORA SA SLOVENIJOM EX-YU JE DOGOVORILA SA ITALIJOM MEĐUNARODNE GRANICE NA MORU 1968 g.

Kao diplomatu nije mi jasno oko čega se mi prepiremo sa Slovenijom, oko nečega što je naše međunarodno pomorsko pravo, a ne Slovensko. Prema tome to nije njihovo pravo već želja da nam uzmu dio kopna i mora te izlaz u međunarodne vode.
Granica je međunarodno dogovorena između Jugoslavije i Italije Osimskim ugovorom 1968.g. koju je potpisala EX-YU i ratificirao Slovenski parlament. A kao sljednik se mora pridržavati Međunarodnog ugovora, upravo na ono na što pozivaju Hrvatsku.
Prema Osimskom ugovoru za koji Slovenija nikada nije dovela u pitanje čvrsto je određena međunarodna morska granica između Italije, Slovnije i Hrvatske. Tim više što Slovenija graniči kopnom s Italijom, kod Trsta.
Da napomenemo Osimskim Ugovorom je ukinuta zona A i zona B Trsta kao slobodnog grada.
Tim više Slovenija ima pravo tražiti izlaz u međunarodne vode preko talijanskog mora. Međutim Slovenija u zahtjevu traži kopneni dio Hrvatske na rijeci Dragonji čiji se tok mijenjao i 2/3 Piranskog zaljeva te izlaz u međunarodne vode.
Prema međunarodnoj konvenciji o pravu mora nema načina da bi Slovenija dobila takvo pravo preko Italije niti Hrvatske, koje regulira navedena Konvencija Ujedinjenih Nacija čiji smo članovi sljednici i potpisnici kao i Slovenija.
Prema zahtjevima Slovenije po istom principu takva prava mogu zatražiti Austrija i Mađarska s kojima smo bili u istoj državi jer niti oni nemaju izlaz u međunarodne vode.
Smatramo da nemamo što pregovarati o odluci Arbitražnog suda s razloga jer se Arbitražni sud sastoji od izbora glavnog suca na kojeg moraju pristati obje strane u sporu, Hrvatska i Slovenija koji su odabrali arbitara francuskog suca Gilberta Guillaumea.
Zatim prema postupku svaka strana postavlja svojeg arbitra suca i oni sačinjavaju sud. Princip Arbitraže je dobrovoljan u kojem dvije strane izražavaju slobodnu volju da se spor riješi na arbitraži.
Ukoliko jedna strana povuče svojeg suca koji napušta sud, tada u sudu više nema strane koja je pristala na arbitražu i sud se mora raspustiti.
Poznato je kako je Slovenska strana korumpirala dva suca i glavnog suca Gilberta Guillaumea. Nakon što je CIA pustila snimku u javnost u kojoj se razvidno čuje kako Slovenska strana podvaljuje dokumente što je kazneno djelo i dogovara sa sucima rješenje spora u Slovensku korist.
Hrvatska bi u arbitraži o granici sa Slovenijom mogla izgubiti dvije trećine Savudrijske vale, kao se navodi u snimci slovenske diplomatkinje i suca, ako je suditi prema audiosnimci. Iz snimke se može zaključiti da je predsjednik suda Gilberta Guillaume u ranoj fazi postupka izjavio kako su Slovenci dobili ono što su htjeli na moru.
Kako je javila RTV Slovenije, Jernej Sekolec, slovenski predstavnik u Arbitražnom sudu, dao je ostavku na tu dužnost, a ostavku je dala i slovenska opunomoćena predstavnica za praćenje arbitraže i službenica slovenskog ministarstva vanjskih poslova Simona Drenik, potvrđeno je u Ljubljani.
Od Ministarstva vanjskih i europskih poslova zatraženo je da žurno obavijesti partnerske države i Europsku komisiju o postupcima slovenske strane koje su dovele do potpunog gubitka vjerodostojnosti Arbitražnog suda. Hrvatska diplomatski do danas govori o kontaminaciji, a tereba otvoreno reći da se radi o korupciji.
Potrebno je da naš MVP glasno i jasno kaže da se radi o KORUPCIJI arbitražnih sudaca. I još tada je trebalo tražiti se da se sud raspusti i da se kazni predsjednika Gilberta Guillaumea, Jernej Sekoleca i Simonu Drenik, koji su podnijeli ostavku I tako priznali ilegalno kazneno djelovanje u arbitraži.
Takvo mišljenje zastupa i akadedmik Davorin Rudolf bivši predsjednik Hrvatske komisije.
Slovenski premijer Miro Cerar izjavio je kako njegova vlada nije bila informirana o tajnim razgovorima slovenskog člana Arbitražnog suda Jerneja Sekoleca i službenice Ministarstva vanjskih poslova Simone Drenik. Najavio je da će tražiti njihovu odgovornost. Međutim do danas nitko od njih nije kažnjen.
Govoreći o mogućem raspletu diplomatskog skandala, Cerar je istaknuo da se on osobno i sadašnja vlada zauzimaju za nepristrano i neovisno djelovanje arbitraže o granici te da će zato i ubuduće učiniti sve za takvu orijentaciju suda. Cerar se osvrnuo na neke ocjene u Sloveniji da je Večernji do svog materijala došao od hrvatskih obavještajnih službi, rekavši: 'To da netko povezan s hrvatskom stranom koristi špijunske metode čini mi se nečuvenim', kazao je Cerar.
Bivši slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel skandal je ocijenio sramotom za slovensku stranu. Rupel je u razgovoru za POP-televiziju kazao da mu je neshvatljivo kako je slovenska politika u tom slučaju pokazala nesposobnost, dodavši da bi za posljedice trebali odgovarati ljudi koji savjetuju premijera Miru Cerara, ali da je "negativnu ocjenu" zbog međunarodne afere zaslužio i ministar vanjskih poslova Karl Erjavec. 'Svi prisluškuju svakoga, ne treba biti naivan', kazao je Rupel, ali je dodao da je potrebno reformirati slovensku obavještajnu službu SOVA koja nije Sokolcu i Drenik pružila adekvatnu kontraobavještajnu zaštitu, te da je slovenska politika ispala naivna jer je trebala unaprijed pretpostaviti ovakvu situaciju.
U to vrijeme ministrica Vesna Pusić je odbacila hrvatsku odgovornost odgovorajći na novinarsko pitanje "Za cijelu stvar saznala sam jučer u novinarima" a ni jučer ni danas ne mogu sa stopostotnom sigurnosti tvrditi da je to točno", iako nažalost ide sve u tom pravcu. Iz čega je vidljivo da taj posao nije obavila Hrvatska tajna služba.

Sudac Gilbert Guillaume u Palači mira u Haagu pročitao je presudu o graničnom sporu Hrvatske i Slovenije prema kojoj je većina Piranskog zaljeva pripala Sloveniji, koja je dobila i izlaz na otvoreno more, a Sveta Gera je hrvatski teritorij. Sud je definirao i značenje termina 'junction', a troškove arbitražnog postupka snosit će RH i Slovenija.
"Koristim ovu priliku da pozdravim delegaciju jedne od strana. Sa mnom su moji kolege i članovi Tribunala, kazao je sudac Gilbert Guillaume : "Arbitražni sud donosi konačnu presudu u arbitraži Hrvatske i Slovenije u pogledu kopnene i morske granice, odnosno spora o toj granici. 4. 11. 2009. Premijerka RH i premijer RS potpisali su arbitražni sporazum, a svemu je svjedočio švedski premijer, Švedska je tada predsjedavala EU-om. Sporazum su kasnije ratificirale Slovenija i Hrvatska u skladu s ustavnom procedurom. ( To nije točno jer Hrvatska nije potpisala sporazum samo parafirala a do ratifikacije u Saboru nikada nije došlo). Dane su ovlasti Tribunalu da odredi tijek granice, slovenski "junction" na otvoreno more.
Članak 4. kaže da Tribunal mora upotrijebiti međunarodna prava određivanja granica i međunarodno pravo dobrih međususjedskih odnosa. Također, članak 7 arbitražnog sporazuma predviđa da se Hrvatska i Slovenija slažu da će odluka Suda biti obvezujuća za obje strane i sačinjavat će definitivno rješenje spora.
Od 2. do 13. lipnja 2013. održano je ročište u Palači mira gdje su obje strane iznijele stajališta. Tribunal je donio odluku na temelju toga. Predviđa se rješavanje spora između dvije strane. Odluka je složen dokument na 380 stranica. Kao što je običaj, pročitat ćemo samo ključne dijelove presude, a ostale sažeti. Elektronička kopija bit će javno dostupna odmah nakon ovog ročišta.
Tribunal razmatra pravo koje određuje granicu. U ovom slučaju stranke su se složile unutar sporazuma da granicu treba utvrditi prema međunarodnom pravu".
"Tribunal nema pravnu moć da odluči o granici osim da primijeni načela međunarodnog prava", izjavio je sudac Guillaume.

U svojim podnescima stranke su izjavile da većina kopnene granice nije sporna, također se slažu da postoji jedan sporni dio i to je nešto što se odnosi na tromeđu Slovenije, Hrvatske i Mađarske, i na zapadu na ušću rijeke Dragonje.

PROTUZAKONITI IZBOR HRVATSKOG ARBITRA I NASTAVAK ARBITRAŽE

Nakon izlaska Hrvatske iz arbitražnog postupka predsjednik suda Gilberta Guillaumea bez imalo srama nastavio suđenje i sam bez pitanja i suglasnosti Hrvatske odredio Hrvatskog suca arbitra. Što je protuzakonito, jer on nije strana u arbitražnom sporu.
Zašto je to sudac Gilberta Guillaumea učinio? Zato što svaka strana u sporu plaća troškove arbitraže po 50,0 milijuna eura to je ukupno 100.000 eura koje treba potrošiti na plaću tri suca suda i vještake, to je poklonjeni novac od kojeg se ne odustaje niti priznati međunarodni sudac Gilberta Guillaume koji krši moralna načela međunarodnog pravai i javno objavljuje da prihvaća korupciju.
Tim više čudi izjava nekih zemalja kao Njemačke koji su podržali odluku arbitraže, što znači da Njemačka prihvaća načelo provedbe korupcije u Međunarodnom arbitražnom postupku.
Iako nijedna zemlja nema međunarodnu ingerenciju da se miješa u unutrašnje poslove druge države, koje je jedno od naćala iz povelje Ujedinjenih Nacija.
Tako SAD, Britanija i NATO navode da podržavaju Hrvatsku jer se granični sporovi rješavaju bilateralnim putem.
Zato naš MVP treba izvršiti diplomatski napad na načelo pravednosti i napasti one zemlje EU koje javno podržavaju korupciju u međunarodnom pravu.

Više...

Prijava or Sign up