Prijava

RASPRAVA O HDZ

  • Napisao/la  Marko Ljubić

                       Rasprave o državnosti HDZ-a

HDZ mora odlučiti – Plenković ili kršćanstvo i hrvatsko narodnjaštvo?

Model političke prijevare

HDZ je s Plenkovićem na čelu dodirnuo dno. Ispod je provalija iz koje nema povratka, a iznad je mukotrpan put posut korizmenim trnjem, sa zajamčenim ranama za sve pripadnike te stranke, pogotovo za ljude koji u ime članstva moraju donositi odluke. Bez prihvaćanja rizika, teških rana i krvarenja nema povratka na poziciju pristojne stranke, niti koliko toliko pristojnoga statusa u hrvatskom narodu.

Iako se danas iz prizme Karamarkovih pristaša stalno ističe Karamarkovih pet pobjeda na raznim izborima nasuprot Plenkoviću i današnjoj poziciji stranke na vlasti, i posve očitom teškom stradanju u koje je zapala točno onoliko koliko su Plenkoviću praktično odriješene ruke za raditi što mu padne na pamet, valja istaknuti da HDZ nije upropastio sam Plenković, niti ljudi koji su prethodili pojavi Plenkovića mogu oprati ruku od ovoga stanja. Današnji totalni moralni i politički slom HDZ-a u hrvatskom narodu je posljedica dugogodišnjega strmoglavoga vrjednosnoga, moralnoga i političkoga posrnuća te nekada slavne stranke. Slavne manje više zbog predsjednika Tuđmana i svega što je s nekolicinom svojih najbližih suradnika uspio usprkos pogrješkama ostvariti i što je ostalo zabilježeno u nacionalnoj memoriji.

Jer, cijeli taj politički i povijesni put manje više je proizvodio i generirao pretežitost mediokriteta bez minimuma integriteta, tako da su i sve rijeđi pojedinci s ostatcima ljudskog i političkog integriteta u vrhovima nacionalne stranačke hijerarhije, bili, ili slučaj, ili ukras radi privlačenja ostataka simpatija nacije uoči izbora. Ili svojevrsni – incident. A taj proces je bio utoliko vidljiviji ukoliko više nije bilo epohalnih ciljeva i karizmatskog liderakoji je vodio ostvarivanju takvih ciljeva, iza kojih su se mogle sakriti nevjerojatne slabosti koje su postojale i razvijale se i za vrijeme Tuđmana.

Čim su takvi stvarni ciljevi dostignuti i paralelno potrošeni, nužno se morala započeti proizvodnja lažnih ciljeva i njihova politička kanonizacija, što je sve po definiciji dovodilo do sve veće raspukline između stranke i nacije, proklamiranih politika i onoga što oči vide i razum detektira. Nikakva kontrola medija, javnosti, nikakve piarovske smicalice, nikakve manipulacije nisu mogle niti mogu uopće posve zapriječiti ljudski zdrav razum i prikriti pogubne činjenice potpunoga posrnuća države i društvenih vrjednota.

Plenković ne simbolizira ništa dobro

Taj proces je došao do svoga kraja.

Takav HDZ je morao kad tad producirati nekoga Plenkovića.

I dobio ga je.

To je zakoniti slijed društvenih događaja, zakonitost kao i svaka zakonitost, a tisuće je vrištećih dokaza za to.

Današnji HDZ, da bi uopće imao bilo kakvu šansu dograbiti se toga trnovitoga uspona punoga teških i eliminacijskih iskušenja mora se prije svega odreći Plenkovića i svega što on simbolizira.

A što to Plenković simbolizira?

Iskreno rečeno ništa dobro.

Njegov dolazak na čelo HDZ-a označen je njegovim porukama o politici mainstreama, njegov politički profil do tada je bio profil bezbrojnih aparatčika u pozadinskim krugovima politike i države, koji su se više ili manje uspješno kao ciljani razvojni projekti za preuzimanje najviših državnih pozicija u pogodnom trenutku s lakoćom probijali kroz zapuštenu strukturu stranke i državnih politika bez ikakvih kriterija i jasnoće propitkivanja stvarnih vrijednosti tih ljudi.

Takve se uvijek čuva u zavjetrini, dok se ne istroše postojeće mogućnosti i kadrovi, a onda se obnavlja njihovim isturanjem u prvi plan ciklus novoga nuđenja nade, s novim opasnijim stvarnim urušavanjem. Ti ciklusi traju vremenski sve kraće, protagonisti se brže troše, jer su mogućnosti prijevara sve manje, a prijevare sve očitije i brutalnije.

Taj model političke prijevare ima svoj kraj i on je više nego očito pred nama u Hrvatskoj.

Njihove karijere bile su obilježene nekakvim tajanstvenim uspjesima i tu i tamo uspješnim piarovskim legendama, nekakvim ugledima u inozemstvu, što dalje od svakodnevnice u Hrvatskoj koja je sve više sličila na karikaturu, pa je neznanje o njima umjesto signala za opasnost bilo preporuka, pogotovo posvađanim i zakrvljenim grupacijama koliko u stranci, toliko i u državi, u kojoj su kao vrhunski standardi umjesto istinskih i profiliranih vrjednota svoga naroda, isticani nekakvi nedodirljivi europski ili svjetski kriteriji, o kojima u biti nitko opipljivo ništa nije znao.

A njihova privlačnost je bila utoliko veća ukoliko su se snažnije razvijali i poticali procesi javne percepcije nepovjerenja u sebe, u narod, u nacionalne vrijednosti i ukupno sve hrvatsko. Ukratko, utoliko su takvi ljudi bili prihvatljiviji što su u Hrvatskoj uspješnije tekli procesi provincijalizacije javne memorije i općega političkog diskursa.

Točka ponižavajućega gubitka samopouzdanja i samopoštovanja

U takvim okolnostima i HDZ i Hrvatska su se doveli na točku gotovo ponižavajućega gubitka samopouzdanja i samopoštovanja, gdje je svakoj protuhi iz svijeta, tko god i kako se god zvao, ako je okićen nekakvim zvučnim titulama ili pozicijama, nešto kao srpski mitropoliti s desetak kraljevskih titula i nadležnosti, doslovno prostirao crveni tepih i nudila mu se bespogovorno hrvatska sudbina, što u donošenju odluka, što u arbitriranju.

Zato danas imamo Istanbulsku konvenciju kao problem, jučer smo imali izvješće Europske komisije, prije toga tisuće arbitražnih postupaka i činjenica koje su nekada više nekada manje određivale hrvatski put u – provaliju. Primjerice, koliko je postao izopačen standard u javnome diskursu u Hrvatskoj, vođen i potican upravo od političkih oligarhija, a ponajprije od Plenkovića i njegove političke stukture, najbolje se vidi po tome da nitko ne smije ili ne zna, postaviti pitanje, kako je moguće da Europska komisija u istome trenutku upozorava Hrvatsku na lošu gospodarsku i razvojnu situaciju, zahtjeva nekakve reforme, i paralelno s tim nameće političkim pritscima ratifikaciju Istanbulske konvencije zbog fantomske zaštite žena, koja će odavno osmišljenoj i razvijenoj parastrukturi iz državnoga proračuna iz i onako slabašnoga gospodarskog krvotoka nacije izdvajati oko jedan posto vrijednosti?

O kakvim to reformama i na kakav način govore europski birokrati, koji potiču uništenje razvojnih potencijala i istodobno ih zahtjevaju?

Tko je tu lud?

Onaj tko ih sluša.

Razmišljanje na taj način je idejni početak eventualnoga novoga puta HDZ-a.

Naime, HDZ može, što god se razvilo danas iz ovih polemika i sukoba u sranci i stranke s hrvatskim narodom, ostati vegetiratis Hrvatskom pod svojim šapama, još neko vrijeme propadatizbog goleme infrastrukture i izbornoga tijela koje je izravno vezano za tu ljudsku strukturu i pozicije u javnim i državnim institucijama, može putovati neko vrijeme, može u okolnostima kakve imamo u zemlji, nasuprot istih takvih suparnika s navodne ljevice, još neko vrijeme ta lokomotiva može vući procese odgađanja potpunoga uništenja, ali goriva nužno nestaje i to će se sve zajedno pretvoriti u – totalni kaos s nesagledivim razmjerama nakon kojega nitko, ali nitko, u tom HDZ-u neće biti nevin.

I nitko tko to gleda, a šuti.

U to nema sumnje.

To je toliko jasna vizija razvoja stvari u zemlji, toliko zakonit proces da samo ili izrazito neodgovorni i neinteligentni ljudi to ne vide jasno kao dan, ili krajnje zli ljudi kojima to ništa ne znači i koji ispod svojih osobnih banalnih interesa i sinekura, ne žele ništa vidjeti i u stanju su da ne trepnu potpuno upropastiti naciju zbog svojih probitaka.

Trećega tu nema.

Inzistirati na visokim standardima

Tek ovih dana dolazi do stvarnoga pokazivanja dubine i značaja čina pokojnog generala Praljka u haaškoj sudnici, koji je posve racionalno, pribrano i s punom sviješću izbora, oduzevši si život pred očima cijeloga svijeta, poslao jasnu poruku o nužnim i jedino spasonosnim standardima u svojoj Hrvatskoj. Hrvatska naime nema izgleda bez uspostavljanja vrlo visokih standarda i zahtjeva pred ljude kojima se smije i može ukazati nacionalno povjerenje.

Nikakav kompromistu ne može biti spasonosan put ili rješenje.

Narod toliko izranjavan kroz povijest, toliko izvrgnut i danas smrtonosnim prijetnjama u samoj svojoj društvenoj strukturi, mora nužno inzistirati na iznimno visokim standardima svoje države da bi uopće imao šanse na odgovor tim izazovima i na svoj opstanak.

Plenković je nakon odlaska Karamarka ostvario pobjedu nad Milanovićevim SDP-om i svojim sadašnjim partnerom HNS-om samo zbog toga što je Milanović zbog poruke o Srbiji kao „šaki jada“ izgubio više glasova na tim izborima nego Plenkovićev HDZ. Plenković je na izborimakoje danas on uzdiže kao vrhunac svoga uspjeha i izvorište svoje legitimnosti te pokrića za sve što danas čini, ostvario preko 80 tisuća glasova manje nego Karamarko na prethodnim izborima, ali je zbog toga što je Milanovićizgubio preko 150 tisuća glasova, postao pobjednik. Iako je Karamarkov izborni rezultat realno bio iznimno loš nasuprot najgore vlade u povijesti ne samo Hrvatske, Plenković je ostvario još lošiji rezultat.

Broj mandata je pokriće za sve, pa čak i prikrivanje realnoga pada nacionalne potpore, ali legitimitet svačije vlasti počiva na broju osvojenih glasova, pri čemu izborni uspjesi u saborskim mandatima s ovakvim izbornim zakonodavstvom, zapravo više sliče na inženjering za prijevaru, nego za potvrdu demokracije kao vrhunske ustavne vrijednosti hrvatske države.

Kao vrhunska nova politička paradigma ponuđena je laž

Uslijedili su politički potezi promocije novih HDZ-ovih politika, pri čemu je politika tzv. centra bila ponajbolji pokazatelj što namjerava Plenković. Dakle, politički centar koji omogućava, ovisno o utjecaju na medije i kreiranje javne memorije, te javnoga ponašanja, nekritičko usvajanje i promociju totalno suprotstavljenih vrjednota, a prije svega posve apstraktnih europskih novovrjednota koje niti su ikada igdje provjerene, dokazane, niti imaju ikakvo uporište u autentičnim vrjednotama hrvatskoga naroda, te razvoj tzv. javne perspektive u upravljanju najfinijim državnim podsustavima kao što su mediji, kultura i obrazovanje iza kojih su se otvoreno skrivale skupine odavno pripremljenih antifa, sve redom izrazito antihrvatskoga profila i vrlo sumnjivih namjera i ciljeva. To je postala službena politika Plenkovićevoga HDZ-a.

To je pretežiti Plenkovićev rukopis, a za taj rukopis bilo je nužno nametnuti politiku tzv. centra koja vrijednosno, egzaktno i praktično kao istinska kategorija – ne postoji.

Kao vrhunska nova politička paradigma ponuđena je laž, pa je zbog toga posve besmisleno iščuđavati se Plenkoviću danas jer otvoreno laže hrvatskom narodu da u Istanbulskoj konvenciji nema rodne ideologije. Kad netko živi i djeluje u posve izmišljenom prostoru, kad su mu standardi nemjerljivi i proizvoljni, a njihovo navodno uporište izvan bilo kakvoga doticaja s nacionalnom stvarnošću, njemu je laž istina, a činjenice proizvoljni konstrukt koji ne podliježe egzaktnoj provjeri i razumu.

To je sama granica nasilja.

A nasilje se zorno vidi u porukama da kritičari nisu pročitali Istanbulsku konvenciju.

Upravo taj pravac Plenkovićeve vizije tzv. mainstreama (pretežitosti), koji nema baš nikakve veze s pretežitostima u izravnoj političkoj volji nacije koju navodno predstavlja, nužno je doveo njega i njegove personalne uzdanice u poziciju otvorenoga laganja naciji i zdravome razumu hrvatskoga čovjeka.

Promovirana je priča o stabilnosti vlasti kao svrha sama sebi, za taj cilj bilo je sve dopušteno, a to sve podrazumijevalo je nastavak brutalnoga ponižavanja hrvatskoga naroda i njegovih najfinijih kolektivnih i običnih ljudskih osjećaja, s isticanjem stalne prijetnje da može biti – gore. Smisao države i svrha država pokušala se pronaći u kakvoj takvoj trenutnoj stabilnosti financijskoga poretka zemlje, a globalne okolnosti s čarobiranjem Zdravka pa i Gorana Marića u upravljanju postojećim resursima u zemlji, omogućavaju pokazatelje koji trebaju opravdati tu stabilnost.

Ništa kao Istanbulska konvencija nije rastvorila Plenkovića i današnji HDZ

Ništa kao Istanbulska konvencija nije rastvorila Plenkovića i današnji HDZ. Naime, nitko ne može djelovati kao politička stranka, niti biti minimalno vjerodostojan pred svojim narodom s takvom golemom raspuklinom u svome vrjednosnom sustavu kao što ga čini, s jedne strane Istanbulska konvencija, a s druge strane – kršćanski identitet. S takvom raspuklinom ne može biti nikakve konzistentnosti niti suradnje na bilo kojem političkom pitanju. Niti se s takve raspukline uopće mogu rješavati bitni nacionalni problemi. Zato je totalno pogrješno govoriti o pravu na glasovanje po savjesti o Istanbulskoj konvenciji u stranci koja objedinjuje te dvije suprotnosti. To je obična, petparačka, prizemna i banalna trgovina, kupovina vremena i otupljivanje oštrice javnosti i ništa drugo. To nema baš nikakve veze s pojmom demokracije.

Na toj točki očite raspukline vrjednosnoga sustava stranke nema povrataka.

Ako rukovodstvo uspije u svojoj namjeri ratifikacije Istanbulske konvencije, članstvo ništa ne vrijedi i pristaje na eutanaziju i oduzimanje svakoga osobnoga i političkoga subjektiviteta, postaje gomila nemoralnih zombija i mediokriteta, a ako članstvo kazni i smjeni takvo rukovodstvo i odbaci ga kao strano tijelo stjecajem okolnosti infiltrirano u stranku, stječe se mogućnost trnovitoga oporavka stranke i dobiva šansa za potragom novog političkog identiteta i nove političke paradigme.

Članstvo HDZ-amora poći od činjenice da ljudi koji su svoje karijere izgradili na izdaji svojih političkih otaca ne mogu biti nikakvo jamstvo nikome.

Ne mogu to bitiJandroković, Bačić, ne može to bitiMartina Dalić, koja je upolitičkom smislu bila sve što je trebalo da se dograbi moć, ne možeto bitini akademik Reiner ,vitez Svetog Jeruzalemskog groba koji šuti kao mumija na istanbulsko zabijanje noža u srce samim temeljima kršćanstva, niti se možepobjednička ratna hrvatska paradigma graditi na Đačiću koji godinama ispijaju i jedu tu paradigmu. Da ne spominjem Šuicu i „šuice“ i slične političke mediokritete koji se u nedostatku minimalnoga intelektualno-komunikacijskoga osjećaja i minimalnoga praga komunikacijske pristojnosti rugaju Katoličkoj Crkvi i biskupimakojima po intelektualnoj usporedivosti nije u stanju ni prašinu s puteva brisati, niti to mogu biti nesretni prolaznici sličnoga tipa koji iskaču iz svakoga ćoška države, državnih institucija i lažu u oči javnostikao nesretna ministrica Nada Murganić.

HDZ ne može svoju novu nacionalnu uvjerljivost postići na političkim kreaturamakao što je Plenkovićev izum Marko Pavić, zatim ministar Ćorići slični tipovi, koji ostavljaju dojam da bi, da ih je Penković proglasio neurokirurzima, istoga trenutka zgrabili prvu nožinu i otišli na Rebro rezati i operirati koga uhvate.

Današnji HDZ je jamstvo opstanka političkih spodoba i njihovih zastrašujućih ciljeva, namjera i vizija

Ne mogu to biti ni potrošeni karijeristi i sinekuristi među tzv. osnivačima stranke koji statusom utemeljitelja pokrivaju Plenkovića, koji sugodinama šutjeli na kadrovski i nacionalni pogrom svega slobodnomislećega i konkuretnoga, niti to mogu biti opskurne skupine savjetnika (čast izuzetcima), u samoj stranci, koji od kad su živi samo pasu dodjeljene livade, i, kad ih popasu, očekuju premještaj na druge, dok ima trave. A iza sebe ostavljaju nepokupljen drek.

HDZ danas počiva na tome.

Te činjenice se ne mogu niti smiju više braniti strahom od SDP-a ili Vesne Pusić sa zastrašujućim antihrvatskim i anticivilizacijskim porukama i stavovima, koje kao na tekućoj vrpci javno ističu doslovno svakoga dana, jer današnji HDZ je zapravo jamstvo opstanka takvih nakaznih pojava u hrvatskoj politici, javnim i društvenim institucijama. Današnji HDZ je jamstvo opstanka ali i razvoja takve zastrašujuće struktureu kulturi, na filmu, u kazalištu, u pravosuđu, u upravljanju javnim resursima, u medijima, pogotovo na HRT-u, kome bez likvidacije nema spasa, niti hrvatskoj javnoj higijeni s takvim HRT-om. Današnji HDZ je jamstvo opstanka i debljanja na nacionalnoj esenciji svih tih političkih spodoba i njihovih zastrašujućih ciljeva, namjera i vizija.

Upravo je Istanbulska konvencija, a prije toga odluke i kadroviranje u procesima obrazovne reforme koju je Plenković političkom odlukom potpuno predao u ruke vrlo opasnoj strukturi proizvedenoj na antifa ljevici, koja personificira stranačke pozicije otužne skupine Pametno, SDP-a i aktivističke strukture s golemim financijskim apetitima oko HNS-a, a prije toga u medijskim i kulturnim institucijama; prokazala i zadnjemu slijepcu da je upravo HDZ jamac opstanka takvih skupina i da im Plenkovićev HDZ jamči trajnu sigurnost u samome srcu hrvatskoga državnoga i društvenoga poretka, zakonski i nadzakonski kao u slučaju Istanbulske konvencije, zaštićenu poziciju i trajnu mogućnost razaranja svega na čemu počiva hrvatsko autentično društvo.

I narod.

Jedini način

Prvi prag za bilo kakav pokušaj uspona ovakvoga HDZ-a je strahovito bolan, a odnosi se na trenutnu smjenu Plenkovića bez straha od eventualnoga gubitka novih zbora.

Neka ih izgube.

Ne padneš li nećeš ni ustati, bez križa se nećeš spasiti.

Kad su tisuće ljudi u neposrednom sjećanju mogli žrtvovati život za slobodnu i dostojanstvenu društvenu zbiljnost, kad je general Praljak mogao umrijeti za poruku nužne časti bez koje se ne može i ne smije živjeti, minimum bi moralnoga imperativa pred svakim članom HDZ-a i pogotovo pred ljudima u vrhu te stranke i u Saboru morao biti – riskirati svoje trenutne materijalne i kompromitirajuće statusne pozicije za opće dobro, a izravno i za svoju novu priliku.

Inače je njihovo pozivanje na simboliku hrvatskih junaka – ruganje tim junacima.

Drugi prag je nužno okupljanje nacionalne stukture, svih raspoloživih političkih i civilnih potencijala, s otvorenim pozivom u pomoć cjelokupnom hrvatskom narodu, iskrenim i jasnim pozivom, te referendumska promjena ustavnih temelja za izborno zakonodavstvo, koje će omogućiti uključivanje ukupnoga hrvatskoga naroda u proces političkoga odlučivanja svojom nacionalnom sudbinom. Pa, kakva god bude i kakve god vrijednosti odaberemo.

To je pravac i jedni način.

Tek nakon toga slijedi potpuna redefinicija ustavnih temelja države, i jasna profilacija nacionalnih temeljnih politika u koje neće moći kao sada i godina unatrag zalutati ili biti ucjepljeni politički mediokriteti i opasni namjernic kao i Plenković.

Prijava or Sign up