Prijava

PROTUUSTAVNO PRAVO I PRAVDA NA VLASNIŠTVO STANOVA

  • Napisao/la  dr. Branko Sorić
PROTUUSTAVNO  PRAVO I PRAVDA NA VLASNIŠTVO STANOVA PROTUUSTAVNO PRAVO I PRAVDA NA VLASNIŠTVO STANOVA

Prije nekoliko dana moglo se u raznim medijima (u novinama, na Internetu)* čitati kako novi ministar graditeljstva "produžuje na deset godina rok" u kojem će se riješiti navodni "problem" navodnih "zaštićenih najmoprimaca", i slično.

O čemu pišu ti novinari, otkuda oni to znaju? Pa, navodno, pitali su nekoga "iz Ministarstva graditeljstva" (MGIPU), ili nekoga iz nekakve "Udruge vlasništvo i posjed"... i slično. No, zašto oni o tome uopće pišu, zašto bi to trebalo biti ikome zanimljivo, i zar je uopće ikoga briga za to, što kaže MGIPU, ili što kaže ta (ili neka druga) udruga? Naprotiv, narodu je zanimljivo ono što mi pišemo.

Kad se piše o bilo čemu, UVIJEK JE NAJVAŽNIJE zapitati se i reći, što o tome piše u USTAVU REPUBLIKE HRVATSKE. Ustav je NAJVIŠI PROPIS u RH. Važna je svaka riječ u tom Ustavu [ali jednako je važno uvijek znati i svrhu (intenciju) svake odredbe Ustava ili drugog propisa (a ta svrha je redovito sasvim jasna i očita].

Kada se radi o nositeljima stanarskog prava (koji su još i danas nositelji tog prava, ali ih se često neistinito naziva "zaštićenim najmoprimcima"), SVE je potpuno jasno iz samoga Ustava (t.j. NAJVIŠEG propisa), pa je zato sasvim nevažno ako nešto suprotno piše u zakonima ili bilo kojim drugim NIŽIM propisima ili u sudskim odlukama. Evo objašnjenja (za one, kojima to možda nije sasvim jasno):

U Ustavu piše da je SOCIJALNA PRAVDA najviša vrednota i temelj za tumačenje Ustava. (Navedene su i druge najviše vrednote, kao na pr. sloboda, nepovredivost vlasništva, očuvanje okoliša, itd., ali jasno je, da je pravda NAJVIŠI PRINCIP u svim međuljudskim odnosima – jer ne može se na nepravedan način čuvati ni sloboda, ni vlasništvo, ni okoliš, itd. – To je većini ljudi sasvim jasno, pa valjda nije potrebno duljiti o tome).

Prema tome, ako možda nije moguće smanjiti sve postojeće nepravde, sigurno je ostvariv i moguć onaj stupanj pravde koji već postoji ili je postojao (jer, kad ne bi bio moguć, ne bi ni postojao). Sigurno je – već i zbog toga što se o tome mnogo govorilo kroz posljednjih dvadesetak godina (na pr. i u Saboru, i drugdje) – da je NEPRAVEDNO (dakle i PROTUUSTAVNO) to, što, s jedne strane,

(1) nacionalizirani t.j. ODUZETI privatni stanovi nisu vraćeni izvornim vlasnicima, nego su (zakoniti) nositelji stanarskog prava u tim stanovima (ispravno!) zadržali sva svoja stečena prava na imovinu i dom, te su, što više, jeftino otkupili te stanove; dok, s druge strane,

(2) krajnjim nepoštenjem, nepravednošću, nehumanošću (anti-humanošću) i zlonamjernošću, nastoje se oduzeti ta ista stečena prava od drugih (jednako zakonitih) nositelja stanarskog prava (u tzv. privatnim neuseljivim stanovima), umjesto da država isplati tržišnu naknadu izvornim vlasnicima pod 1 i pod 2. Blizu devedeset posto obitelji u RH ima svoj dom u svom vlasništvu. To isto se mora omogućiti svim obiteljima, uz tržišnu naknadu vlasnicima, a u tu svrhu svi zaposleni moraju i dalje uplaćivati određeni postotak plaće u stambene fondove. To uplaćivanje nikada nije ni smjelo prestati, jer na taj način je preko 350.000 obitelji već steklo vlastite stanove, pa isto moraju dobiti i svi ostali!

To sve je jasno i sigurno. Sigurno je, da je SUPROTNO SOCIJALNOJ PRAVDI postupati na jedan način u jednom slučaju (gore pod 1), a na suprotan način u drugom slučaju (gore pod 2), a u oba slučaja se radi o ISTOM pitanju povrata prava IZGUBLJENIH za vrijeme SFRJ. Napomena: USTAVNI SUD RH JE TAKOĐER REKAO 1999. godine, da ta izgubljena prava izvornih vlasnika više NE POSTOJE i ne vraćaju se. [Radi objektivnosti spominjem da postoji i drugo, SUPROTNO, sasvim nelogično, nemoguće (t.j. suprotno ljudskom razumu) Rješenje Ustavnog suda iz 2005. godine! O tome smo mnogo i dovoljno pisali, i sve smo do kraja razjasnili i dokazali, ali, ako je potrebno, pisat ćemo opet. Bitno je ovo (sasvim ukratko): Kad bi bilo ispravno (u slučaju stanarskih prava, odnosno u slučaju izgubljenih imovinskih prava privatnih vlasnika) PRIMIJENITI USTAV RH t.j. vratiti izvornim vlasnicima prava, koja su oni protuustavno izgubili, tada bi se morala poništiti i PROTUUSTAVNO izvršena nacionalizacija stanova, te bi se morali vratiti i nacionalizirani stanovi, dakle morao bi se PONIŠTITI OTKUP nacionaliziranih (a i društvenih, i drugih) stanova].

Dakle, nema sumnje da se kršenjem socijalne pravde KRŠI USTAV RH!

Ustav je najviši propis, koji se MORA poštivati, a ne smije se kršiti.

Budući da je, u našem slučaju, IZ SAMOGA USTAVA SVE POTPUNO JASNO, nepotrebno je bilo kakvo drugo dokazivanje, NEVAŽNE su bilo kakve zakonske odredbe, bilo kakve odluke Ustavnog suda – a pogotovo su potpuno nevažne odluke ili presude Europskog suda za ljudska prava (na pr. u razvikanom slučaju "Statileo"), koje NE MOGU BITI NADREĐENE USTAVU RH, jer bi takva nadređenost značila gubitak suvereniteta Republike Hrvatske; a po Ustavu je suverenitet RH uvijek bio neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv od 1990. godine na dalje, pa je tako bilo i 1997. godine kada je (PRIVIDNO – protuustavno, dakle neovlašteno!) "sklopljen" i "ratificiran" međunarodni ugovor koji se zove Europska konvencija o ljudskim pravima, koja je navodno "stupila na snagu" u odnosu na Republiku Hrvatsku 5. studenoga 1997.! Pravnicima je jasno, da je taj međunarodni ugovor NEPOSTOJEĆI, jer nitko nije bio i ne može biti ovlašten sklopiti u ime RH takav ugovor, kojim bi RH izgubila svoj suverenitet (ili makar i najmanji djelić svog suvereniteta) prihvaćanjem obveze da će se držati Konvencije i izvršavati protuustavne presude tog inozemnog Europskog suda za ljudska prava! Mnogo smo već pisali o tome, da Ustav RH bolje štiti dom i vlasništvo nego Konvencija, ali ako treba, pisat ćemo ponovno.

[Europski bogataši žele da Konvencija bude iznad Ustava – t.j. da Hrvatska ne bude suverena – kako bi Hrvatski bogataši (a to odgovara i EU bogatašima) imali svoje ROBOVE, t.j. najmoprimce bez sigurnog doma, koji će na taj način biti prisiljeni raditi za bogataše i plaćati im veliku najamninu, a druge obitelji će biti prisiljene uzimati stambene kredite i postati „blokirane“. Prekupci stanova (tobožnji „vlasnici“), ministri i Ministarstvo (MGIPU), koji, jasno, ništa ne mogu učiniti bez privole ili zapovjedi Vlade, odnosno HDZ-a, SDP-a, HNS-a, i sličnih, pokazuju javno i neskriveno svoju želju i namjeru – t.j.: oteti imovinu od nas nositelja stanarskog prava – pod lažnom izlikom da tobože „moraju“ (a ne moraju i ne smiju!) pokoravati se Europskoj uniji i Europskom sudu za ljudska prava, i da tobože „moraju“ izvršiti famoznu presudu u slučaju „Statileo“ (i slično)!! A zašto to čine? Pa, nekome (a mi ne znamo kome) će možda pripasti dio tako „ušteđene“ (otete, protupravno prisvojene) naknade, koju država duguje PRAVIM izvornim vlasnicima stanova, a i svima onima koji još nemaju svoj dom u svom vlasništvu].

I sve drugo je također slabije od Ustava RH i zato NEVAŽNO... (itd., itd...).

Dakle, ODMAH SE MORA ISPRAVITI Zakon o najmu stanova, na taj način što će se poništiti njegova protuustavna (zla, zločinačka) odredba o "prestanku" stanarskog prava (koja sasvim nepravedno, nelogično i protupravno pogađa jedan dio stanara, a ne pogađa drugi dio stanara)... Jasno, izvornim vlasnicima država duguje naknadu za prava izgubljena u SFRJ.

 

___________________

* Ovdje je, samo radi primjera, adresa jednoga od mnogih medija u kojima se pisalo o gore navedenome: https://narod.hr/hrvatska/mijenja-kuscevicev-prijedlog-zakona-stromar-produzuje-vracanje-stanova-otetih-komunizmu-10-godina Narod.hr – 14. studenoga 2017. "Mijenja Kuščevićev prijedlog zakona: Štromar produžuje** vraćanje stanova otetih u komunizmu na 10 godina?" (....) "HNS-ov ministar piše novi zakon i prema njemu rok u kojem će se riješiti problem zaštićenih najmoprimaca produljuje se na deset godina." (Impressum – Izdavač: Udruga “U ime Obitelji", Zvonimirova 17, 10000 Zagreb – Urednica: Ivana Josipović; https://narod.hr/impressum).

--------------------------------

** Štromarovo "produženje roka" je sasvim nedovoljno, neadekvatno i smiješno (tragikomično). To je kao kad bi sud u Hrvatskoj osudio nekoga na smrt – što bi, jasno, bilo suprotno Ustavu, ali bilo bi SASVIM MOGUĆE to, da u Hrvatskoj bude protuustavno ozakonjena smrtna kazna, jer radi se upravo o tome da saborski zastupnici i hrvatski sudovi KRŠE Ustav, i izmišljaju protuustavne propise (zakone), i zatim se drže tih NIŽIH protuustavnih propisa(!) umjesto da se drže Ustava t.j. najvišeg propisa – i recimo da se ta dosuđena smrtna kazna treba izvršiti za dva tjedna, ali onda se nađe neka osoba poput ministra Štromara, koja će, vrlo "uviđavno", taj rok (za izvršenje te protuustavne kazne) produžiti od dva tjedna na – četiri tjedna!!!

Rok za prestanak nepravde (zločina, pljačke, otimačine...) istekao je još prije mnogo više od dvadeset godina, još kad su stanari dobili pravo otkupa društvenih stanova. Sada, iako s velikim zakašnjenjem, sve se mora ispraviti. Svaka teška sudska pogreška MORA se ispraviti, i NIKADA se ne smije prihvatiti [nasuprot onome što je pogrešno zamislio bivši (kažu: dobri ali nesposobni) Predsjednik Josipović, koji je rekao da bi ON DRUGAČIJE SUDIO, ali da su "sudovi presudili kako su presudili" (dakle: presudili su pogrešno!) i da se "taj realitet treba prihvatiti"!!! Kako može na taj način razmišljati jedan profesor pravnog fakulteta i predsjednik države?! ].

Političari, Predsjednica Republike, Premijer, i drugi, stalno i mnogo govore o mnogim stvarima (na pr. o gospodarstvu, demografiji...), koje NISU najvažnije ni najhitnije. NAJVEĆI PROBLEM nisu čak ni same pogreške Ustavnog suda (i drugih sudova), nego je glavni problem NEISPRAVLJANJE tih ogromnih pogrešaka (koje se bezuvjetno MORAJU ispraviti)! Dokle god sudovi krše NAJVIŠI propis t.j. Ustav, ne može se očekivati da će itko poštovati NIŽE propise (kao što je, na pr., Kazneni zakon – a to znači (između ostaloga) da će se nastaviti nekažnjeno ubijanje ljudi na pješačkim prijelazima, i sav ostali kriminal...).

Mi ne kažemo tko je kriv – iako mnogi imaju svoja slobodna i vrlo određena mišljenja o tome (t.j., zapravo, svi znaju sve – i ne zaboravljaju!). Nikoga poimenično ne smatramo krivim, jer, po Ustavu, "svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja“; ALI IPAK, POČINITELJI TIH KAZNENIH DJELA SU SVAKOME DOBRO POZNATI (iako to NE ZNAČI da su krvi!), jer ta zlodjela se vrše javno. Dakle, DORH je DUŽAN istražiti i optužiti, sudovi moraju utvrditi krivce, a Sabor i/ili Ustavni sud moraju ispraviti loše zakone i učinjeno zlo.

Vršitelji protupravnih djela (na pr. MGIPU i drugi) stalno obmanjuju narod, prešućuju i ignoriraju bitne činjenice; na pr. govorili su da će vratiti ljudima ono "što je NJIHOVO" i pozivali su se na "nešto, što je rekao Ustavni sud", a stalno prešućuju da to NIJE "njihovo", jer (prema Ustavnom sudu) njihova izgubljena prava više NE POSTOJE, prešućuje se odluka Ustavnog suda iz 1999. godine, itd., itd. (Potrebno je samo dati NAKNADU bivšim i nominalnim vlasnicima – možda tržišnu naknadu, a možda i veću, ako je opravdano).

Zločin je započeo davno, nikada nije prestao, vršio se stalno kroz više od dvadeset godina, i JOŠ DANAS SE STALNO VRŠI; mi stalno trpimo, bez ikakve svoje krivnje, ogromno zlo, štetu, nepravdu i patnje!

Prijava or Sign up