Prijava

O ČEMU HRVATSKA IMA PREGOVARATI SA SLOVENIJOM?

  • Objavljeno u Politika

O čemu to Hrvatska ima pregovarati sa Slovenijom nakon pravorijeka podmićenog Arbitražnog suda, arbitraže, u korist Slovenije?
Hrvatska, Slovenija ju ucjenila za učlanjenje u EZ, prihvatila razrješenje slovenskog prijepora o Piranskom zaljevu na Arbitražom sudu uzdajući se u pravdu.
Slovenija podmitila arbitražu.
Saznavši za slovensko podmićenje arbitraže, uprijevaru, Hrvatska odbacila arbitražu.
Arbitraža započeta dvostrano, podmićena završena jednostrano.
Ni Hrvatska niti Slovenija ne odaju što je to o čemu imaju Hrvatska i Slovenija pregovarati?
O nečemu što je oduvijek slovensko, Hrvatska to otela? Kada? Kako? Što je Slovenija poduzela da to njeno Hrvatska ne otme? Hrvatska to oteto drži pod svoje?
Ili je to nešto što je hrvatsko a Slovenija to pokušava oteti, primorati Hrvatsku na ustupak?
Sunce istine mora rasvijetliti narav prijepora, odagnati slovensko-hrvatsku pograničnu maglu.
Slovenija želi izlazak na međunarodno more. Savjet Sloveniji neka zamoli susjedu Italiju za izlaz na otvoreno more, Italija dugi poluotok i otoci, ne zna što s morima.
Što to „pravedno“ slovensko potraživanje nije proveo Edvard Kardelj, Moša Pijade, Boris Kidrič, Stane Dolanc, kada je to bilo izvedivije, nakon brojnih partizanskih genocida nad Hrvatima izgona Hrvata, komadanja SR Hrvatske u korist susjednih SR-a?

Slovensku prijetnju tužbom Hrvatske zbog „neimplementacije arbitražnog sporazuma“ hrvatska vlast i hrvatska izvješća i Hrvati moraju izgovarati hrvatskim jezikom: „Slovenija kani tužiti Hrvatsku jer predaje dio svojeg dio mora po osnovi slovenske prijevare Hrvatske podmićenim Arbitražnim sudom“.
Karl Erjavec, umišljeni slovenski Napoleon, šef diplomacije, prijeti Hrvatskoj sudom, neka Hrvatskoj donese tužbu i dokaze da se, kako pravo jamči, Hrvatska pripravi za Sud.
Prije podnošenja tužbe, Slovenija se treba povući sa okupiranih dijelova Hrvatske, o njima šuti: pomaknuta rijeka Dragonja na hrvatsku stranu, Sveta Gera,...
Oni koji ne vide slovensku okupaciju Hrvatske protivnici su Hrvatske, ljubitelji Slovenije, mjezimice obiju Jugoslavija. Okupiravši dijelove Hrvatske i potražujući još više, Slovenija odaje svoju osvajačku nakanu. Jesu li na pomolu Ujedinjene Slovenske Republike?

Slovenija manja i manje brojnija i nejača od Hrvatske ide sve dalje u hrvatsku zemlju zahvaljujući hrvatskim vlastima, neprijateljima Hrvatske, vazalima stranih država.

Više...

Otac Vesne Pusić bio je natporučnik sudac u vojsci NDH

  • Objavljeno u Politika

Eugen Pusić rođen je u Zagrebu 1. srpnja 1916. Diplomirao je i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1939. Načelnik je Odjela za socijalne poslove Gradskog narodnog odbora Zagreb 1945.-1946., načelnik odjela i pomoćnik republičkog sekretara za narodno zdravlje i socijalnu politiku NR Hrvatske 1946.-1955. Izabran je za predavača 1955., za docenta 1957., za izvanrednog profesora 1961. i 1965. za redovnog profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu na predmetu Nauka o upravi. Umirovljen je 1986. Izabran je za izvanrednog člana Jugoslavenske (sada Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti 1975., a za redovnog člana 1983. Predavao je kao pozvani nastavnik (visiting professor) na University of Manchester 1963., University of California, Berkeley 1969., University of Pennsylvania, Philadelphia 1970., University of Chicago 1972. Znanstveni je član (fellow) Institute of Social Studies, Den Haag; znanstveni član (fellow) Center for Advanced Study in the Behavioral Sciences, Stanford. Radio je kao pozvani znanstvenik (guest scholar) na Woodrow Wilson Center for Scholars 1981. Objavio je 35 knjiga i više od 1300 znanstvenih, stručnih i preglednih članaka, prikaza i recenzija. Nagrađen je nagradom “Božidar Adžija” 1965. za knjigu “Lokalna zajednica”, međunarodnom nagradom “Rene Sand” 1970. za doprinos socijalnoj politici u svijetu, nagradom Službenog lista SFRJ 1985. za knjigu “Upravni sistemi”, nagradom “Dr. Vladimir Bakarić” 1990. za knjigu “Društvena regulacija” i godine 1985. Republičkom nagradom za životno djelo. Ekspert je Ujedinjenih naroda za socijalna pitanja u više navrata, savjetnik glavnog tajnika UN-a za organizaciju tehničke pomoći u socijalnim službama 1964.-1965. Član je Izvršnog odbora 1956.-1960., potpredsjednik 1960.-1964. i predsjednik 1964.-1968. International Council on Social Welfare. Predsjednik je Saveza republičkih udruženja za upravne nauke i praksu 1976.-1980.

Pravnik i poliglot

To je službeni životopis Eugena Pusića na stranicama HAZU čiji je član bio, a umro je 20. rujna 2010. godine. I tu ne bi bilo ništa čudno da Pusić cijelog života u svojem životopisu nije zatajio godine Drugog svjetskog rata. Jer nedostaje gdje je bio i što je radio od 1939. do 1945. godine. A kako se njegova kći Vesna Pusić uspinje na mjesto ministrice vanjskih poslova RH, povećan je interes javnosti za njezin životopis, kao i njezine obitelji, što je uobičajeno u svim demokratskim državama. Zašto je njezin otac taj dio svoje karijere do smrti tajio, ostaje zagonetka. A njegov je životopis u tom razdoblju itekako intrigantan. Hrvatska javnost, a ranije i jugoslavenska, do danas je ostala uskraćena za činjenicu da je Eugen Pusić za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio časnik sudac!

Konkretno, u Hrvatskom državnom arhivu čuva se njegov matični list u fondu broj 487, a to je fond Ministarstva oružanih snaga NDH. U njemu ima pregršt podataka o službama koje je Pusić obnašao u NDH i u kojem je točnost podataka on osobno potvrdio svojim vlastoručnim potpisom. Matični list nismo dobili u kopiji jer prema zakonu i arhivskim pravilima još nije prošlo sto godina od njegovog rođenja, ali u cijelosti je dostupan za istraživanje, što je i nama omogućeno. Na njegovom prvom listu nalazi se Pusićeva fotografija u domobranskoj uniformi. A onda uz datum i mjesto rođenja piše da je prisegu NDH dao 18. travnja 1941. u Popunidbenom zapovjedništvu u Zagrebu, da je u Hrvatsku kopnenu vojsku stupio 1. svibnja 1941., da je u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci bio od 18. studenog 1939. do 18. kolovoza 1940., da je Školu za pričuvne časnike pohađao od 18. siječnja do 18. kolovoza 1940. u Beogradu i Bitolju, da zna njemački, francuski, engleski i talijanski, da su mu roditelji Eugen i Leonija rođena Becker, a da je oženjen za Višnju, kćer dr. Danka Angjelinovića i dr. Miše rođene Guči. Također stoji da je 1944. odlikovan ratnim spomen-znakom “Vrpca” prema naredbi pročelnika Ustrojbenog odjela Ministarstva oružanih snaga (MINORS). Tu su i njegova promaknuća: od kaplara đaka 1. svibnja 1941. i časničkog namjestnika 12. srpnja 1941. do natporučnika suca 30. rujna 1941. godine. Opći ideološki tečaj polazio je od 20. do 24. ožujka 1944. godine.

I zatim dolazi popis njegovih službovanja: Pravosudni ured Zapovjedništva zračnih snaga 25. studenog 1941.- 2. studenog 1943., Ustrojstveni odjel Glavnog stožera Oružanih snaga 3. studenog 1943.- 2. travnja 1945., Pobočničtvo Glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga 3. travnja 1945.- 26. travnja 1945. i za pravosudnog izvjestitelja Pobočničtva Glavnog stožera HOS-a postavljen 27. travnja 1945. godine! Ti su podaci u suprotnosti s današnjim tvrdnjama Vesne Pusić da se Eugen Pusić skrivao pri kraju rata u Zagrebu. Jer povjesničari upućeni u ovu temu tvrde da bi njegovo odsustvo iz službe, bijeg ili bilo što drugo bilo uredno navedeno u matičnom listu te da bi bilo određeno njegovo pritvaranje u slučaju da ga se nađe.

U matičnom listu nalazi se i osam karakteristika u kojima su o Pusiću pisali njegovi nadređeni. Taj se list s karakteristikama službeno zvao “Bilježke k sposobniku”, a prva je sastavljena 31. prosinca 1941. godine. U svima su više-manje iste karakteristike, pa tako u drugoj od 30. prosinca 1942. piše da “vrlo dobro radi na istražnim spisima te pokazuje puno razumievanje i sposobnost za pravosudne poslove”. Bilježi se da je “sa podređenima dosta strog, služben i odlučan” te da je “osobito lijepo odgojen”, a karakteristike su još s datumima 29. i 30. travnja 1943., 31. listopada 1943., 10. svibnja 1944., 1. studenog 1944., a posljednja nosi datum od 2. travnja 1945., potpisao ju je nadstojnik 1. odsjeka Ustrojstveno-popunitbenog odjela pukovnik Gjoić, a svojim je potpisom suglasnost dao pročelnik Ustrojstveno-popunitbenog odjela Glavnog stožera oružanih snaga general Stjepan Dollezil. U njoj piše da je Pusić postojan, odlučan, inteligentan i samostalan, kod vladanja pred neprijateljem da “nije bilo prilike za ocjenu jer je u uredskoj službi”, da “odlično poznaje zakone i pravilno ih primjenjuje”, da je “sposoban za naredni čin i položaj”, ali da izvanredno promaknuće ne zaslužuje “pošto se ne izdiže iznad prosjeka vrlo dobrog častnika, niti ima mogućnosti da se kao pravosudni častnik naročito iztakne”. Na prvim karakteristikama na poleđini stoji i da je od 5. svibnja do 25. listopada 1941. bio u 2. pješačkoj pukovniji.

Svečana izjava

U matičnom listu priložen je i dokument sljedećeg sadržaja: “Svečana izjava kojom ja nadpor sudac Eugen Pusić (čin i ime ispisao je vlastoručno) na čast i poštenje svečano izjavljujem, da ću koli, u službi toli i izvan službe kao najveću svetinju čuvati svaku službenu tajnu koju doznam ili koja mi bude povjerena te da je neću nikome odati pa ni svojim najbližim, ne samo svojoj obitelji ili drugim gradjanskim osobama, nego ni svojim drugovima iz iste ustanove, koji stom službom nemaju posla. Isto tako svečano se obvezujem da neću primiti, a niti poduzimati bilo kakve intervencije. Konačno se obvezujem, da neću stupiti u nikakovu tajnu organizaciju u da ću izbjegavati svako društvo, koje je zabranjeno zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Svjestan sam posljedica, koje bi me stigle, ako prekršim svoju vojničku prisegu i postojeće vojničke zakone, što znači u najmanju ruku gubitak i svih stečenih prava.” Tu je izjavu Pusić vlastoručno potpisao u Zagrebu 3. rujna 1941. godine. Uz nju se nalazi i “Izjava o državljanstvu i zavičajnoj pripadnosti” u kojoj stoji da je državljanin NDH, da je rođen u Zagrebu te da je posljednje zavičajno mjesto također Zagreb. Tu je izjavu potpisao 26. lipnja 1942. godine.

Ako je bio ilegalac i radio za partizane, kako tvrdi Vesna Pusić, zašto je to krio nakon rata, zašto toga nema u životopisu, čime su se drugi dičili? Iz odgovora Vesne Pusić da se zaključiti da mu je taj dio života bio neugodan. No, činjenica da je 1945., neposredno po završetku Drugog svjetskog rata spašen iz pritvora, pokazuje da je zacijelo imao veze s pokretom otpora.

Vesna Pusić: Vaš pokušaj da posthumno vrijeđate mog oca smatram vašom sramotom monumentalnih razmjera

Glasnogovornik HNS-a Igor Kolman ipak je u četvrtak ujutro, nešto prije 11 sati, proslijedio odgovor Vesne Pusić na naša pitanja na ovu temu, iako je prvo napisao da njoj neće proslijediti pitanja. Kolman je u e-mailu napisao: “Poštovani, u prilogu je odgovor Vesne Pusić na pitanja kojima pokušavate diskreditirati njezinog pokojnog oca, akademika Eugena Pusića.”

A ovo je u cijelosti odgovor Vesne Pusić:

“Moj je otac akademik Eugen Pusić za vrijeme Drugog svjetskog rata radio kao domobranski časnik u zapovjedništvu grada Zagreba. Na tom je mjestu radio kao ilegalac i pripadnik antifašističkog pokreta. U antifašistički pokret uključio se prije Drugog svjetskog rata i tu je, između ostalog, surađivao s Ivom Lolom Ribarom, Krstom Ljubičićem, kao i s braćom Rukavina, Bracom Nemetom i drugima. Obzirom da je odlično govorio strane jezike, posebno njemački, određen je za ilegalni rad u Zagrebu, umjesto za odlazak u partizane. Na tom je poslu ostao sve dok, pred kraj rata, nakon hapšenja i torture nekih drugih ilegalaca, nije otkriven njegov pravi identitet i uloga. Na sreću to mu je na vrijeme dojavljeno pa je uspio pobjeći i skloniti se. Skrivao se u Zagrebu do kraja rata. Neposredno po završetku rata uhapšen je pod sumnjom da je surađivao s okupatorom jer je kod njega nađena domobranska uniforma. Iz zatvora ga je izvadio osobno general Ivan Rukavina kojemu je bio poznat njegov ilegalni rad prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ovo je što se tiče činjenica. No bez obzira na činjenice, ne vidim na koji je to način u bilo kojem smislu relevantno za moj politički rad, ulogu ili stavove. Moj otac je bio veliki, uvjereni i osvjedočeni antifašist i pacifist. Ali sam mogla ili bih mogla imati potpuno razlučite stavove od njega. Njega i njegove stavove uvijek sam smatrala egzemplarnim i primjerom poštenja i korektnosti. No nije nužno moralo biti tako. Svoje političke stavove uvijek sam iznosila jasno i nedvosmisleno i po njima me svi mogu i trebaju ocjenjivati. Stjecajem okolnosti moj pokojni otac i ja slagali smo se u svim bitnim pitanjima i proveli gotovo cijeli moj život raspravljajući o temama koje su nas oboje zanimale. To je omogućilo jedan izuzetan i vrlo sretan odnos između nas dvoje. Ali ni to ni na koji način nije relevantno za procjenjivanje mog političkog djelovanja.

Vaš pokušaj da posthumno vrijeđate mog oca smatram vašom sramotom monumentalnih razmjera. No ni to nema nikakve veze s oslikavanjem mog političkog profila i stavova, koji su jasni i svima na uvid. Slijedom toga nema niti nikakve veze s novinarstvom.“

 

Igor Koloman (HNS): Ovakav proizvod bolesnog uma neću proslijediti

Pitanja za Vesnu Pusić poslali smo glasnogovorniku HNS-a Igoru Kolmanu u srijedu navečer. Pitanja su glasila:

1. Je li točno da je g. Eugen Pusić za vrijeme NDH radio kao pravnik u državnoj službi?

2. Je li točno da je g. Eugen Pusić za vrijeme NDH bio i vojni sudac te da je imao čin natporučnika, koliko sam dosad uspio utvrditi?

3. Je li točno da je poglavnik Ante Pavelić 12. travnja 1944. g. Eugena Pusića kao natporučnika suca dodijelio, povrh redovne službe, u službu Zapovjedništva oružanih snaga NDH?

4. Jeste li uopće upoznati s ovim dijelom biografije svoga oca?

5. Ako je sve ovo točno, a vjerujem da jest, je li to razlog zašto je u svim njegovim kasnijim životopisima, pa i onim službenim, posve izostavljen dio za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao da nigdje ništa nije radio? Jer službena biografija završava njegovim doktoratom u Zagrebu 1939. godine i nastavlja se tek 1945. kad se vodi kao načelnik Odjela za socijalne poslove Gradskog narodnog odbora Zagreba!

6. Je li točno da su ga 1945. partizani namjeravali likvidirati, ali da su se za njega založili Englezi?”

I naknadno, za nekoliko minuta, još jedno pitanje:

“Hoće li detalji iz životopisa možda biti prepreka u odnosima Hrvatske s Izraelom i SAD-om koji, kao što je poznato, seciraju sve biografije hrvatskih dužnosnika koji dolaze u službene posjete? Hvala na razumijevanju!”

U noći sa srijede na četvrtak Kolman je odgovorio: “Poštovani gospodine Despot, Ne morate zahvaljivati na razumijevanju, jer ne da ga nemam, nego ovakav proizvod bolesnog uma (koji se potpuno uklapa u vaš uobičajeni repertoar) nemam namjeru nikome niti proslijediti pa vas lijepo molim da pronađete drugi način istovarivanja svojeg smeća. Hvala na razumijevanju i možete me citirati.”

Na to je dobio odgovor: “Poštovani g. Kolman, hvala Vam na odgovoru, a ja ću ostati na civiliziranoj razini u odnosu na vas. Lijep pozdrav!”

 

Više...

DUHOVNA OPORUKA DR. FRANJE TUĐMANA U VATIKANU

  • Objavljeno u Politika

U povodu 18. obljetnice smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koja se navršava 10. prosinca 2017., prisjetitimo se njegove DUHOVNE OPORUKE.

To je njegov posljednji govor što ga je izrekao u javnosti četrdeset dana prije svoje smrti u Vatikanu, 28. listopada 1999. kada je otvarao tromjesečnu izložbu "HRVATI - KRŠĆANSTVO, KULTURA, UMJETNOST" koja je trajala do kraja siječnja 2000. Prije podne toga dana dr. Tuđman posljednji put je pohodio Papu Ivana Pavla II., a poslije podne je predsjedao otvaranju izložbe u nazočnosti visokih vatikanskih i hrvatskih dužnosnika te hrvatskih biskupa na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem.

U svome govoru predsjednik Tuđman naveo je brojne povijesne činjenice koje potvrđuju veliku ulogu i zasluge što ih je Katolička Crkva, Papinstvo i Rim kao središte kršćanstva imalo za očuvanje nacionalnoga, kulturnoga i vjerskog identiteta hrvatskog naroda tijekom cijele povijesti.

Ovaj govor, koji je bio i njegov posljednji javni nastup, smatra se njegovom DUHOVNOM OPORUKOM pa ga u tome duhu trebamo i čitati.

U privitku govor predsjednika F. Tuđmana (Desni klik i spremi kao za download ili klik za čitanje u Vašem pregledniku).

Redakcija TNT.

Više...

Pismo zastupnicima njemačke liberalne stranke FDP

  • Objavljeno u Politika
Gesine Meißner, Alexander Graf Lambsdorff te Michael Theurer,
 
Štovana gospođo Meißner, i štovan gospodin Lambsdorffi Theurer,
 
Obraćam Vam se u Vašem svojstvu članova Kluba saveza liberala i demokrata za Europu u Europskome Parlamentu.
 
U srijedu 13.prosinca predstoji rasprava o temi „Council and Commission statements - EU wide ban on Nazi and fascist symbols and slogans” na dnevnome redu Europskoga Parlamenta.
 
Hrvatski mediji izvješćuju da je ova točka navodno stavljena na dnevni red na zahtjev Ivana Jakovčića iz Vašeg Kluba.
 
Budući da je u međuvremenu kristalno jasno da bi to trebao biti veliki igrokaz gospodina Jakovčića, htio bih Vas kao njemački građanin hrvatskog podrijetla upoznati o pozadini takvog postupanja.
 
Najprije bih želio izraziti veliko nerazumijevanje da je gospodin Jakovčić (kao i gospodin Radoš) uopće bio primljen u Vaš Klub zastupnika. On je dugogodišnji čelnik regionalne neokomunističke, zapravo titoističke stranke u Hrvatskoj, koja se ponajprije zalaže za očuvanje baštine jugokomunizma te privilegija „crvenoga plemstva“.
 
To su upravo one vrijednosti, koje se dijametralno opiru načelima Vaše stranke FDP.
 
Slobodan sam Vas podsjetiti da je Vijeće Europe donijelo godine 2006. Rezoluciju 1481 o osudi totalitarističkih režima, koja nije provedena u samo dvije članice Europsk eunije: Sloveniji i Hrvatskoj. Gospodin Jakovčić i njegova stranka IDS bili su uvijek protiv. Razlozi su vrlo prozaični. “Crveno plemstvo” koje se sastoji od djece i unuka negdašnje komunističke nomenklature, drži Hrvatsku čvrsto u svojim rukama: državnu upravu, gospodarstvo, medije. Među njih spadaju Jakovčić i Radoš, koji jednostavno imaju STRAH PRED ISTINOM. Oni se sada nazivaju “antifašistima”, te moraju kontinuirano proizvoditi “fašiste” da imaju koga progoniti i tako se držati na vlasti.
 
Svoje pravo lice pokazali su ovi tzv. liberalni demokrati i antifašisti dana 28. lipnja 2013, dva dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, kad je tadašnja neokomunistička saborska većina donijela zakon (tzv. Lex Perković), koji je privremeno spriječio izručenje dvojice bivših čelnika udbe Njemačkoj. Nakon prijetnje sankcijama odstrane Europske Unije zakon je ipak izmijenjen, dvojica osumnjičenika bili su izručeni te potom na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu 3. kolovoza 2016 zbog ubojstva osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Obojica osuđenika vođenje postupka označili su korektnim.
 
Donošenju tzv. „Lex Perković“ slijedila je besprimjerna kampanja blaćenja u očigledno kontroliranim hrvatskim medijima, punim poruge i potcjenjivanja Njemačke.
 
Bilo je tako ružno, da se svaki pristojan Hrvat morao crvenjeti od srama! Nije poznato da bi se naši  „liberalni demokrati“ Jakovčić i Radoš ikada rekli jednu jedinu kritičnu riječ o ovome nečuvenom postupanju.
 
Zastupnici s takvom moralnom hipotekom zapravo nikad nisu niti smjeli biti primljeni u Klub saveza liberala i demokrata za Europu u Europskome Parlamentu!
 
Moja politički potpuno beznačajna malenkost morala je prije nekoliko dana podnijeti grubu objedu za nacionalizam, samo jer sam gospodina Jakovčića i njegove kolege kritizirao zbog toga što su glatko ignorirali protuhrvatske ispade u Srbiji, zemlji kandidatkninji za EU, na sam dan hrvatske opće žalosti, 18. studenog.
 
Vašoj znatiželji prepuštam provjeru, koliko je ta objeda apsurdna.
 
Očekuje se da će ne samo gospodin Jakovčić napasti stari hrvatski pozdrav „Za Dom spremni“ (Heimatverbunden) kao izraz tobožnjeg rasplamsanoga fašizma u Hrvatskoj.
 
Motiviran besprimjernom klevetničkom kampanjom od strane neokomunista, koja je bivšeg nogometnog profesionalca u Hertha-i i profinjenog športaša Josipa Šimunića koštala potpuno nepravedne kazne (postupak se sada vodi pred Europskim sudom za ljudska prava), proveo sam malu privatnu provjeru te utvrdio da su svi meni dostupni ljudi (osim hrvatskih neokomunista poput gospodina Jakovčića) iz 23 zemlje širom svijeta prihvatili pozdrav za Dom spremni.
 
U njemačkom kraju Sauerland s time se čak radi marketinška promidžba (v. sliku dolje).
 
Nadam se da nepretjerujem ako Vas zamolim da Vašeg kolegu iz Kluba informirate o značenju pojma„Za Dom spremni (heimatverbunden)“ u Njemačkoj, tako da on više ne sramoti sebe, svoju stranku te naposljetku svoju domovinu Hrvatsku. Slobodu govora, koju si gospodin Jakovčić uzima za svoje neokomunističke besmislice (npr. veličanje Josipa Broza Tita), on bi kod drugih makar morao moći otrpjeti.
 
Velika Vam hvala za Vašupotporu!
Više...

Prijava or Sign up