Prijava

O ČEMU HRVATSKA IMA PREGOVARATI SA SLOVENIJOM?

O čemu to Hrvatska ima pregovarati sa Slovenijom nakon pravorijeka podmićenog Arbitražnog suda, arbitraže, u korist Slovenije?
Hrvatska, Slovenija ju ucjenila za učlanjenje u EZ, prihvatila razrješenje slovenskog prijepora o Piranskom zaljevu na Arbitražom sudu uzdajući se u pravdu.
Slovenija podmitila arbitražu.
Saznavši za slovensko podmićenje arbitraže, uprijevaru, Hrvatska odbacila arbitražu.
Arbitraža započeta dvostrano, podmićena završena jednostrano.
Ni Hrvatska niti Slovenija ne odaju što je to o čemu imaju Hrvatska i Slovenija pregovarati?
O nečemu što je oduvijek slovensko, Hrvatska to otela? Kada? Kako? Što je Slovenija poduzela da to njeno Hrvatska ne otme? Hrvatska to oteto drži pod svoje?
Ili je to nešto što je hrvatsko a Slovenija to pokušava oteti, primorati Hrvatsku na ustupak?
Sunce istine mora rasvijetliti narav prijepora, odagnati slovensko-hrvatsku pograničnu maglu.
Slovenija želi izlazak na međunarodno more. Savjet Sloveniji neka zamoli susjedu Italiju za izlaz na otvoreno more, Italija dugi poluotok i otoci, ne zna što s morima.
Što to „pravedno“ slovensko potraživanje nije proveo Edvard Kardelj, Moša Pijade, Boris Kidrič, Stane Dolanc, kada je to bilo izvedivije, nakon brojnih partizanskih genocida nad Hrvatima izgona Hrvata, komadanja SR Hrvatske u korist susjednih SR-a?

Slovensku prijetnju tužbom Hrvatske zbog „neimplementacije arbitražnog sporazuma“ hrvatska vlast i hrvatska izvješća i Hrvati moraju izgovarati hrvatskim jezikom: „Slovenija kani tužiti Hrvatsku jer predaje dio svojeg dio mora po osnovi slovenske prijevare Hrvatske podmićenim Arbitražnim sudom“.
Karl Erjavec, umišljeni slovenski Napoleon, šef diplomacije, prijeti Hrvatskoj sudom, neka Hrvatskoj donese tužbu i dokaze da se, kako pravo jamči, Hrvatska pripravi za Sud.
Prije podnošenja tužbe, Slovenija se treba povući sa okupiranih dijelova Hrvatske, o njima šuti: pomaknuta rijeka Dragonja na hrvatsku stranu, Sveta Gera,...
Oni koji ne vide slovensku okupaciju Hrvatske protivnici su Hrvatske, ljubitelji Slovenije, mjezimice obiju Jugoslavija. Okupiravši dijelove Hrvatske i potražujući još više, Slovenija odaje svoju osvajačku nakanu. Jesu li na pomolu Ujedinjene Slovenske Republike?

Slovenija manja i manje brojnija i nejača od Hrvatske ide sve dalje u hrvatsku zemlju zahvaljujući hrvatskim vlastima, neprijateljima Hrvatske, vazalima stranih država.

Više...

Otac Vesne Pusić bio je natporučnik sudac u vojsci NDH

Eugen Pusić rođen je u Zagrebu 1. srpnja 1916. Diplomirao je i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1939. Načelnik je Odjela za socijalne poslove Gradskog narodnog odbora Zagreb 1945.-1946., načelnik odjela i pomoćnik republičkog sekretara za narodno zdravlje i socijalnu politiku NR Hrvatske 1946.-1955. Izabran je za predavača 1955., za docenta 1957., za izvanrednog profesora 1961. i 1965. za redovnog profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu na predmetu Nauka o upravi. Umirovljen je 1986. Izabran je za izvanrednog člana Jugoslavenske (sada Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti 1975., a za redovnog člana 1983. Predavao je kao pozvani nastavnik (visiting professor) na University of Manchester 1963., University of California, Berkeley 1969., University of Pennsylvania, Philadelphia 1970., University of Chicago 1972. Znanstveni je član (fellow) Institute of Social Studies, Den Haag; znanstveni član (fellow) Center for Advanced Study in the Behavioral Sciences, Stanford. Radio je kao pozvani znanstvenik (guest scholar) na Woodrow Wilson Center for Scholars 1981. Objavio je 35 knjiga i više od 1300 znanstvenih, stručnih i preglednih članaka, prikaza i recenzija. Nagrađen je nagradom “Božidar Adžija” 1965. za knjigu “Lokalna zajednica”, međunarodnom nagradom “Rene Sand” 1970. za doprinos socijalnoj politici u svijetu, nagradom Službenog lista SFRJ 1985. za knjigu “Upravni sistemi”, nagradom “Dr. Vladimir Bakarić” 1990. za knjigu “Društvena regulacija” i godine 1985. Republičkom nagradom za životno djelo. Ekspert je Ujedinjenih naroda za socijalna pitanja u više navrata, savjetnik glavnog tajnika UN-a za organizaciju tehničke pomoći u socijalnim službama 1964.-1965. Član je Izvršnog odbora 1956.-1960., potpredsjednik 1960.-1964. i predsjednik 1964.-1968. International Council on Social Welfare. Predsjednik je Saveza republičkih udruženja za upravne nauke i praksu 1976.-1980.

Pravnik i poliglot

To je službeni životopis Eugena Pusića na stranicama HAZU čiji je član bio, a umro je 20. rujna 2010. godine. I tu ne bi bilo ništa čudno da Pusić cijelog života u svojem životopisu nije zatajio godine Drugog svjetskog rata. Jer nedostaje gdje je bio i što je radio od 1939. do 1945. godine. A kako se njegova kći Vesna Pusić uspinje na mjesto ministrice vanjskih poslova RH, povećan je interes javnosti za njezin životopis, kao i njezine obitelji, što je uobičajeno u svim demokratskim državama. Zašto je njezin otac taj dio svoje karijere do smrti tajio, ostaje zagonetka. A njegov je životopis u tom razdoblju itekako intrigantan. Hrvatska javnost, a ranije i jugoslavenska, do danas je ostala uskraćena za činjenicu da je Eugen Pusić za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio časnik sudac!

Konkretno, u Hrvatskom državnom arhivu čuva se njegov matični list u fondu broj 487, a to je fond Ministarstva oružanih snaga NDH. U njemu ima pregršt podataka o službama koje je Pusić obnašao u NDH i u kojem je točnost podataka on osobno potvrdio svojim vlastoručnim potpisom. Matični list nismo dobili u kopiji jer prema zakonu i arhivskim pravilima još nije prošlo sto godina od njegovog rođenja, ali u cijelosti je dostupan za istraživanje, što je i nama omogućeno. Na njegovom prvom listu nalazi se Pusićeva fotografija u domobranskoj uniformi. A onda uz datum i mjesto rođenja piše da je prisegu NDH dao 18. travnja 1941. u Popunidbenom zapovjedništvu u Zagrebu, da je u Hrvatsku kopnenu vojsku stupio 1. svibnja 1941., da je u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci bio od 18. studenog 1939. do 18. kolovoza 1940., da je Školu za pričuvne časnike pohađao od 18. siječnja do 18. kolovoza 1940. u Beogradu i Bitolju, da zna njemački, francuski, engleski i talijanski, da su mu roditelji Eugen i Leonija rođena Becker, a da je oženjen za Višnju, kćer dr. Danka Angjelinovića i dr. Miše rođene Guči. Također stoji da je 1944. odlikovan ratnim spomen-znakom “Vrpca” prema naredbi pročelnika Ustrojbenog odjela Ministarstva oružanih snaga (MINORS). Tu su i njegova promaknuća: od kaplara đaka 1. svibnja 1941. i časničkog namjestnika 12. srpnja 1941. do natporučnika suca 30. rujna 1941. godine. Opći ideološki tečaj polazio je od 20. do 24. ožujka 1944. godine.

I zatim dolazi popis njegovih službovanja: Pravosudni ured Zapovjedništva zračnih snaga 25. studenog 1941.- 2. studenog 1943., Ustrojstveni odjel Glavnog stožera Oružanih snaga 3. studenog 1943.- 2. travnja 1945., Pobočničtvo Glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga 3. travnja 1945.- 26. travnja 1945. i za pravosudnog izvjestitelja Pobočničtva Glavnog stožera HOS-a postavljen 27. travnja 1945. godine! Ti su podaci u suprotnosti s današnjim tvrdnjama Vesne Pusić da se Eugen Pusić skrivao pri kraju rata u Zagrebu. Jer povjesničari upućeni u ovu temu tvrde da bi njegovo odsustvo iz službe, bijeg ili bilo što drugo bilo uredno navedeno u matičnom listu te da bi bilo određeno njegovo pritvaranje u slučaju da ga se nađe.

U matičnom listu nalazi se i osam karakteristika u kojima su o Pusiću pisali njegovi nadređeni. Taj se list s karakteristikama službeno zvao “Bilježke k sposobniku”, a prva je sastavljena 31. prosinca 1941. godine. U svima su više-manje iste karakteristike, pa tako u drugoj od 30. prosinca 1942. piše da “vrlo dobro radi na istražnim spisima te pokazuje puno razumievanje i sposobnost za pravosudne poslove”. Bilježi se da je “sa podređenima dosta strog, služben i odlučan” te da je “osobito lijepo odgojen”, a karakteristike su još s datumima 29. i 30. travnja 1943., 31. listopada 1943., 10. svibnja 1944., 1. studenog 1944., a posljednja nosi datum od 2. travnja 1945., potpisao ju je nadstojnik 1. odsjeka Ustrojstveno-popunitbenog odjela pukovnik Gjoić, a svojim je potpisom suglasnost dao pročelnik Ustrojstveno-popunitbenog odjela Glavnog stožera oružanih snaga general Stjepan Dollezil. U njoj piše da je Pusić postojan, odlučan, inteligentan i samostalan, kod vladanja pred neprijateljem da “nije bilo prilike za ocjenu jer je u uredskoj službi”, da “odlično poznaje zakone i pravilno ih primjenjuje”, da je “sposoban za naredni čin i položaj”, ali da izvanredno promaknuće ne zaslužuje “pošto se ne izdiže iznad prosjeka vrlo dobrog častnika, niti ima mogućnosti da se kao pravosudni častnik naročito iztakne”. Na prvim karakteristikama na poleđini stoji i da je od 5. svibnja do 25. listopada 1941. bio u 2. pješačkoj pukovniji.

Svečana izjava

U matičnom listu priložen je i dokument sljedećeg sadržaja: “Svečana izjava kojom ja nadpor sudac Eugen Pusić (čin i ime ispisao je vlastoručno) na čast i poštenje svečano izjavljujem, da ću koli, u službi toli i izvan službe kao najveću svetinju čuvati svaku službenu tajnu koju doznam ili koja mi bude povjerena te da je neću nikome odati pa ni svojim najbližim, ne samo svojoj obitelji ili drugim gradjanskim osobama, nego ni svojim drugovima iz iste ustanove, koji stom službom nemaju posla. Isto tako svečano se obvezujem da neću primiti, a niti poduzimati bilo kakve intervencije. Konačno se obvezujem, da neću stupiti u nikakovu tajnu organizaciju u da ću izbjegavati svako društvo, koje je zabranjeno zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Svjestan sam posljedica, koje bi me stigle, ako prekršim svoju vojničku prisegu i postojeće vojničke zakone, što znači u najmanju ruku gubitak i svih stečenih prava.” Tu je izjavu Pusić vlastoručno potpisao u Zagrebu 3. rujna 1941. godine. Uz nju se nalazi i “Izjava o državljanstvu i zavičajnoj pripadnosti” u kojoj stoji da je državljanin NDH, da je rođen u Zagrebu te da je posljednje zavičajno mjesto također Zagreb. Tu je izjavu potpisao 26. lipnja 1942. godine.

Ako je bio ilegalac i radio za partizane, kako tvrdi Vesna Pusić, zašto je to krio nakon rata, zašto toga nema u životopisu, čime su se drugi dičili? Iz odgovora Vesne Pusić da se zaključiti da mu je taj dio života bio neugodan. No, činjenica da je 1945., neposredno po završetku Drugog svjetskog rata spašen iz pritvora, pokazuje da je zacijelo imao veze s pokretom otpora.

Vesna Pusić: Vaš pokušaj da posthumno vrijeđate mog oca smatram vašom sramotom monumentalnih razmjera

Glasnogovornik HNS-a Igor Kolman ipak je u četvrtak ujutro, nešto prije 11 sati, proslijedio odgovor Vesne Pusić na naša pitanja na ovu temu, iako je prvo napisao da njoj neće proslijediti pitanja. Kolman je u e-mailu napisao: “Poštovani, u prilogu je odgovor Vesne Pusić na pitanja kojima pokušavate diskreditirati njezinog pokojnog oca, akademika Eugena Pusića.”

A ovo je u cijelosti odgovor Vesne Pusić:

“Moj je otac akademik Eugen Pusić za vrijeme Drugog svjetskog rata radio kao domobranski časnik u zapovjedništvu grada Zagreba. Na tom je mjestu radio kao ilegalac i pripadnik antifašističkog pokreta. U antifašistički pokret uključio se prije Drugog svjetskog rata i tu je, između ostalog, surađivao s Ivom Lolom Ribarom, Krstom Ljubičićem, kao i s braćom Rukavina, Bracom Nemetom i drugima. Obzirom da je odlično govorio strane jezike, posebno njemački, određen je za ilegalni rad u Zagrebu, umjesto za odlazak u partizane. Na tom je poslu ostao sve dok, pred kraj rata, nakon hapšenja i torture nekih drugih ilegalaca, nije otkriven njegov pravi identitet i uloga. Na sreću to mu je na vrijeme dojavljeno pa je uspio pobjeći i skloniti se. Skrivao se u Zagrebu do kraja rata. Neposredno po završetku rata uhapšen je pod sumnjom da je surađivao s okupatorom jer je kod njega nađena domobranska uniforma. Iz zatvora ga je izvadio osobno general Ivan Rukavina kojemu je bio poznat njegov ilegalni rad prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ovo je što se tiče činjenica. No bez obzira na činjenice, ne vidim na koji je to način u bilo kojem smislu relevantno za moj politički rad, ulogu ili stavove. Moj otac je bio veliki, uvjereni i osvjedočeni antifašist i pacifist. Ali sam mogla ili bih mogla imati potpuno razlučite stavove od njega. Njega i njegove stavove uvijek sam smatrala egzemplarnim i primjerom poštenja i korektnosti. No nije nužno moralo biti tako. Svoje političke stavove uvijek sam iznosila jasno i nedvosmisleno i po njima me svi mogu i trebaju ocjenjivati. Stjecajem okolnosti moj pokojni otac i ja slagali smo se u svim bitnim pitanjima i proveli gotovo cijeli moj život raspravljajući o temama koje su nas oboje zanimale. To je omogućilo jedan izuzetan i vrlo sretan odnos između nas dvoje. Ali ni to ni na koji način nije relevantno za procjenjivanje mog političkog djelovanja.

Vaš pokušaj da posthumno vrijeđate mog oca smatram vašom sramotom monumentalnih razmjera. No ni to nema nikakve veze s oslikavanjem mog političkog profila i stavova, koji su jasni i svima na uvid. Slijedom toga nema niti nikakve veze s novinarstvom.“

 

Igor Koloman (HNS): Ovakav proizvod bolesnog uma neću proslijediti

Pitanja za Vesnu Pusić poslali smo glasnogovorniku HNS-a Igoru Kolmanu u srijedu navečer. Pitanja su glasila:

1. Je li točno da je g. Eugen Pusić za vrijeme NDH radio kao pravnik u državnoj službi?

2. Je li točno da je g. Eugen Pusić za vrijeme NDH bio i vojni sudac te da je imao čin natporučnika, koliko sam dosad uspio utvrditi?

3. Je li točno da je poglavnik Ante Pavelić 12. travnja 1944. g. Eugena Pusića kao natporučnika suca dodijelio, povrh redovne službe, u službu Zapovjedništva oružanih snaga NDH?

4. Jeste li uopće upoznati s ovim dijelom biografije svoga oca?

5. Ako je sve ovo točno, a vjerujem da jest, je li to razlog zašto je u svim njegovim kasnijim životopisima, pa i onim službenim, posve izostavljen dio za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao da nigdje ništa nije radio? Jer službena biografija završava njegovim doktoratom u Zagrebu 1939. godine i nastavlja se tek 1945. kad se vodi kao načelnik Odjela za socijalne poslove Gradskog narodnog odbora Zagreba!

6. Je li točno da su ga 1945. partizani namjeravali likvidirati, ali da su se za njega založili Englezi?”

I naknadno, za nekoliko minuta, još jedno pitanje:

“Hoće li detalji iz životopisa možda biti prepreka u odnosima Hrvatske s Izraelom i SAD-om koji, kao što je poznato, seciraju sve biografije hrvatskih dužnosnika koji dolaze u službene posjete? Hvala na razumijevanju!”

U noći sa srijede na četvrtak Kolman je odgovorio: “Poštovani gospodine Despot, Ne morate zahvaljivati na razumijevanju, jer ne da ga nemam, nego ovakav proizvod bolesnog uma (koji se potpuno uklapa u vaš uobičajeni repertoar) nemam namjeru nikome niti proslijediti pa vas lijepo molim da pronađete drugi način istovarivanja svojeg smeća. Hvala na razumijevanju i možete me citirati.”

Na to je dobio odgovor: “Poštovani g. Kolman, hvala Vam na odgovoru, a ja ću ostati na civiliziranoj razini u odnosu na vas. Lijep pozdrav!”

 

Više...

DUHOVNA OPORUKA DR. FRANJE TUĐMANA U VATIKANU

U povodu 18. obljetnice smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koja se navršava 10. prosinca 2017., prisjetitimo se njegove DUHOVNE OPORUKE.

To je njegov posljednji govor što ga je izrekao u javnosti četrdeset dana prije svoje smrti u Vatikanu, 28. listopada 1999. kada je otvarao tromjesečnu izložbu "HRVATI - KRŠĆANSTVO, KULTURA, UMJETNOST" koja je trajala do kraja siječnja 2000. Prije podne toga dana dr. Tuđman posljednji put je pohodio Papu Ivana Pavla II., a poslije podne je predsjedao otvaranju izložbe u nazočnosti visokih vatikanskih i hrvatskih dužnosnika te hrvatskih biskupa na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem.

U svome govoru predsjednik Tuđman naveo je brojne povijesne činjenice koje potvrđuju veliku ulogu i zasluge što ih je Katolička Crkva, Papinstvo i Rim kao središte kršćanstva imalo za očuvanje nacionalnoga, kulturnoga i vjerskog identiteta hrvatskog naroda tijekom cijele povijesti.

Ovaj govor, koji je bio i njegov posljednji javni nastup, smatra se njegovom DUHOVNOM OPORUKOM pa ga u tome duhu trebamo i čitati.

U privitku govor predsjednika F. Tuđmana (Desni klik i spremi kao za download ili klik za čitanje u Vašem pregledniku).

Redakcija TNT.

Više...

Pismo zastupnicima njemačke liberalne stranke FDP

Gesine Meißner, Alexander Graf Lambsdorff te Michael Theurer,
 
Štovana gospođo Meißner, i štovan gospodin Lambsdorffi Theurer,
 
Obraćam Vam se u Vašem svojstvu članova Kluba saveza liberala i demokrata za Europu u Europskome Parlamentu.
 
U srijedu 13.prosinca predstoji rasprava o temi „Council and Commission statements - EU wide ban on Nazi and fascist symbols and slogans” na dnevnome redu Europskoga Parlamenta.
 
Hrvatski mediji izvješćuju da je ova točka navodno stavljena na dnevni red na zahtjev Ivana Jakovčića iz Vašeg Kluba.
 
Budući da je u međuvremenu kristalno jasno da bi to trebao biti veliki igrokaz gospodina Jakovčića, htio bih Vas kao njemački građanin hrvatskog podrijetla upoznati o pozadini takvog postupanja.
 
Najprije bih želio izraziti veliko nerazumijevanje da je gospodin Jakovčić (kao i gospodin Radoš) uopće bio primljen u Vaš Klub zastupnika. On je dugogodišnji čelnik regionalne neokomunističke, zapravo titoističke stranke u Hrvatskoj, koja se ponajprije zalaže za očuvanje baštine jugokomunizma te privilegija „crvenoga plemstva“.
 
To su upravo one vrijednosti, koje se dijametralno opiru načelima Vaše stranke FDP.
 
Slobodan sam Vas podsjetiti da je Vijeće Europe donijelo godine 2006. Rezoluciju 1481 o osudi totalitarističkih režima, koja nije provedena u samo dvije članice Europsk eunije: Sloveniji i Hrvatskoj. Gospodin Jakovčić i njegova stranka IDS bili su uvijek protiv. Razlozi su vrlo prozaični. “Crveno plemstvo” koje se sastoji od djece i unuka negdašnje komunističke nomenklature, drži Hrvatsku čvrsto u svojim rukama: državnu upravu, gospodarstvo, medije. Među njih spadaju Jakovčić i Radoš, koji jednostavno imaju STRAH PRED ISTINOM. Oni se sada nazivaju “antifašistima”, te moraju kontinuirano proizvoditi “fašiste” da imaju koga progoniti i tako se držati na vlasti.
 
Svoje pravo lice pokazali su ovi tzv. liberalni demokrati i antifašisti dana 28. lipnja 2013, dva dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, kad je tadašnja neokomunistička saborska većina donijela zakon (tzv. Lex Perković), koji je privremeno spriječio izručenje dvojice bivših čelnika udbe Njemačkoj. Nakon prijetnje sankcijama odstrane Europske Unije zakon je ipak izmijenjen, dvojica osumnjičenika bili su izručeni te potom na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu 3. kolovoza 2016 zbog ubojstva osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Obojica osuđenika vođenje postupka označili su korektnim.
 
Donošenju tzv. „Lex Perković“ slijedila je besprimjerna kampanja blaćenja u očigledno kontroliranim hrvatskim medijima, punim poruge i potcjenjivanja Njemačke.
 
Bilo je tako ružno, da se svaki pristojan Hrvat morao crvenjeti od srama! Nije poznato da bi se naši  „liberalni demokrati“ Jakovčić i Radoš ikada rekli jednu jedinu kritičnu riječ o ovome nečuvenom postupanju.
 
Zastupnici s takvom moralnom hipotekom zapravo nikad nisu niti smjeli biti primljeni u Klub saveza liberala i demokrata za Europu u Europskome Parlamentu!
 
Moja politički potpuno beznačajna malenkost morala je prije nekoliko dana podnijeti grubu objedu za nacionalizam, samo jer sam gospodina Jakovčića i njegove kolege kritizirao zbog toga što su glatko ignorirali protuhrvatske ispade u Srbiji, zemlji kandidatkninji za EU, na sam dan hrvatske opće žalosti, 18. studenog.
 
Vašoj znatiželji prepuštam provjeru, koliko je ta objeda apsurdna.
 
Očekuje se da će ne samo gospodin Jakovčić napasti stari hrvatski pozdrav „Za Dom spremni“ (Heimatverbunden) kao izraz tobožnjeg rasplamsanoga fašizma u Hrvatskoj.
 
Motiviran besprimjernom klevetničkom kampanjom od strane neokomunista, koja je bivšeg nogometnog profesionalca u Hertha-i i profinjenog športaša Josipa Šimunića koštala potpuno nepravedne kazne (postupak se sada vodi pred Europskim sudom za ljudska prava), proveo sam malu privatnu provjeru te utvrdio da su svi meni dostupni ljudi (osim hrvatskih neokomunista poput gospodina Jakovčića) iz 23 zemlje širom svijeta prihvatili pozdrav za Dom spremni.
 
U njemačkom kraju Sauerland s time se čak radi marketinška promidžba (v. sliku dolje).
 
Nadam se da nepretjerujem ako Vas zamolim da Vašeg kolegu iz Kluba informirate o značenju pojma„Za Dom spremni (heimatverbunden)“ u Njemačkoj, tako da on više ne sramoti sebe, svoju stranku te naposljetku svoju domovinu Hrvatsku. Slobodu govora, koju si gospodin Jakovčić uzima za svoje neokomunističke besmislice (npr. veličanje Josipa Broza Tita), on bi kod drugih makar morao moći otrpjeti.
 
Velika Vam hvala za Vašupotporu!
Više...

Poklanjamo vam na čitanje knjigu DEMOCID

Poklanjamo Vam na čitanje knjigu DEMOCID. Autor koji je knjigu napisao pod pseudonimom Ante Portas je pukovnik HVO,od početka dragovoljac domovinskog rata.

"Cijelo naše stado stoke sitnog zuba, kako nas je nazvao otac nacije, trebalo bi pročitati ove tekstove. Možda nakon toga postanemo ljudi.

Ljudi kako to gordo zvuči ! Zato proslijedite ovu sagu o DEMOCIDU prijateljima, neprijateljima svima."

Redakcija: TNT

Više...

PROTUUSTAVNO PRAVO I PRAVDA NA VLASNIŠTVO STANOVA

Prije nekoliko dana moglo se u raznim medijima (u novinama, na Internetu)* čitati kako novi ministar graditeljstva "produžuje na deset godina rok" u kojem će se riješiti navodni "problem" navodnih "zaštićenih najmoprimaca", i slično.

O čemu pišu ti novinari, otkuda oni to znaju? Pa, navodno, pitali su nekoga "iz Ministarstva graditeljstva" (MGIPU), ili nekoga iz nekakve "Udruge vlasništvo i posjed"... i slično. No, zašto oni o tome uopće pišu, zašto bi to trebalo biti ikome zanimljivo, i zar je uopće ikoga briga za to, što kaže MGIPU, ili što kaže ta (ili neka druga) udruga? Naprotiv, narodu je zanimljivo ono što mi pišemo.

Kad se piše o bilo čemu, UVIJEK JE NAJVAŽNIJE zapitati se i reći, što o tome piše u USTAVU REPUBLIKE HRVATSKE. Ustav je NAJVIŠI PROPIS u RH. Važna je svaka riječ u tom Ustavu [ali jednako je važno uvijek znati i svrhu (intenciju) svake odredbe Ustava ili drugog propisa (a ta svrha je redovito sasvim jasna i očita].

Kada se radi o nositeljima stanarskog prava (koji su još i danas nositelji tog prava, ali ih se često neistinito naziva "zaštićenim najmoprimcima"), SVE je potpuno jasno iz samoga Ustava (t.j. NAJVIŠEG propisa), pa je zato sasvim nevažno ako nešto suprotno piše u zakonima ili bilo kojim drugim NIŽIM propisima ili u sudskim odlukama. Evo objašnjenja (za one, kojima to možda nije sasvim jasno):

U Ustavu piše da je SOCIJALNA PRAVDA najviša vrednota i temelj za tumačenje Ustava. (Navedene su i druge najviše vrednote, kao na pr. sloboda, nepovredivost vlasništva, očuvanje okoliša, itd., ali jasno je, da je pravda NAJVIŠI PRINCIP u svim međuljudskim odnosima – jer ne može se na nepravedan način čuvati ni sloboda, ni vlasništvo, ni okoliš, itd. – To je većini ljudi sasvim jasno, pa valjda nije potrebno duljiti o tome).

Prema tome, ako možda nije moguće smanjiti sve postojeće nepravde, sigurno je ostvariv i moguć onaj stupanj pravde koji već postoji ili je postojao (jer, kad ne bi bio moguć, ne bi ni postojao). Sigurno je – već i zbog toga što se o tome mnogo govorilo kroz posljednjih dvadesetak godina (na pr. i u Saboru, i drugdje) – da je NEPRAVEDNO (dakle i PROTUUSTAVNO) to, što, s jedne strane,

(1) nacionalizirani t.j. ODUZETI privatni stanovi nisu vraćeni izvornim vlasnicima, nego su (zakoniti) nositelji stanarskog prava u tim stanovima (ispravno!) zadržali sva svoja stečena prava na imovinu i dom, te su, što više, jeftino otkupili te stanove; dok, s druge strane,

(2) krajnjim nepoštenjem, nepravednošću, nehumanošću (anti-humanošću) i zlonamjernošću, nastoje se oduzeti ta ista stečena prava od drugih (jednako zakonitih) nositelja stanarskog prava (u tzv. privatnim neuseljivim stanovima), umjesto da država isplati tržišnu naknadu izvornim vlasnicima pod 1 i pod 2. Blizu devedeset posto obitelji u RH ima svoj dom u svom vlasništvu. To isto se mora omogućiti svim obiteljima, uz tržišnu naknadu vlasnicima, a u tu svrhu svi zaposleni moraju i dalje uplaćivati određeni postotak plaće u stambene fondove. To uplaćivanje nikada nije ni smjelo prestati, jer na taj način je preko 350.000 obitelji već steklo vlastite stanove, pa isto moraju dobiti i svi ostali!

To sve je jasno i sigurno. Sigurno je, da je SUPROTNO SOCIJALNOJ PRAVDI postupati na jedan način u jednom slučaju (gore pod 1), a na suprotan način u drugom slučaju (gore pod 2), a u oba slučaja se radi o ISTOM pitanju povrata prava IZGUBLJENIH za vrijeme SFRJ. Napomena: USTAVNI SUD RH JE TAKOĐER REKAO 1999. godine, da ta izgubljena prava izvornih vlasnika više NE POSTOJE i ne vraćaju se. [Radi objektivnosti spominjem da postoji i drugo, SUPROTNO, sasvim nelogično, nemoguće (t.j. suprotno ljudskom razumu) Rješenje Ustavnog suda iz 2005. godine! O tome smo mnogo i dovoljno pisali, i sve smo do kraja razjasnili i dokazali, ali, ako je potrebno, pisat ćemo opet. Bitno je ovo (sasvim ukratko): Kad bi bilo ispravno (u slučaju stanarskih prava, odnosno u slučaju izgubljenih imovinskih prava privatnih vlasnika) PRIMIJENITI USTAV RH t.j. vratiti izvornim vlasnicima prava, koja su oni protuustavno izgubili, tada bi se morala poništiti i PROTUUSTAVNO izvršena nacionalizacija stanova, te bi se morali vratiti i nacionalizirani stanovi, dakle morao bi se PONIŠTITI OTKUP nacionaliziranih (a i društvenih, i drugih) stanova].

Dakle, nema sumnje da se kršenjem socijalne pravde KRŠI USTAV RH!

Ustav je najviši propis, koji se MORA poštivati, a ne smije se kršiti.

Budući da je, u našem slučaju, IZ SAMOGA USTAVA SVE POTPUNO JASNO, nepotrebno je bilo kakvo drugo dokazivanje, NEVAŽNE su bilo kakve zakonske odredbe, bilo kakve odluke Ustavnog suda – a pogotovo su potpuno nevažne odluke ili presude Europskog suda za ljudska prava (na pr. u razvikanom slučaju "Statileo"), koje NE MOGU BITI NADREĐENE USTAVU RH, jer bi takva nadređenost značila gubitak suvereniteta Republike Hrvatske; a po Ustavu je suverenitet RH uvijek bio neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv od 1990. godine na dalje, pa je tako bilo i 1997. godine kada je (PRIVIDNO – protuustavno, dakle neovlašteno!) "sklopljen" i "ratificiran" međunarodni ugovor koji se zove Europska konvencija o ljudskim pravima, koja je navodno "stupila na snagu" u odnosu na Republiku Hrvatsku 5. studenoga 1997.! Pravnicima je jasno, da je taj međunarodni ugovor NEPOSTOJEĆI, jer nitko nije bio i ne može biti ovlašten sklopiti u ime RH takav ugovor, kojim bi RH izgubila svoj suverenitet (ili makar i najmanji djelić svog suvereniteta) prihvaćanjem obveze da će se držati Konvencije i izvršavati protuustavne presude tog inozemnog Europskog suda za ljudska prava! Mnogo smo već pisali o tome, da Ustav RH bolje štiti dom i vlasništvo nego Konvencija, ali ako treba, pisat ćemo ponovno.

[Europski bogataši žele da Konvencija bude iznad Ustava – t.j. da Hrvatska ne bude suverena – kako bi Hrvatski bogataši (a to odgovara i EU bogatašima) imali svoje ROBOVE, t.j. najmoprimce bez sigurnog doma, koji će na taj način biti prisiljeni raditi za bogataše i plaćati im veliku najamninu, a druge obitelji će biti prisiljene uzimati stambene kredite i postati „blokirane“. Prekupci stanova (tobožnji „vlasnici“), ministri i Ministarstvo (MGIPU), koji, jasno, ništa ne mogu učiniti bez privole ili zapovjedi Vlade, odnosno HDZ-a, SDP-a, HNS-a, i sličnih, pokazuju javno i neskriveno svoju želju i namjeru – t.j.: oteti imovinu od nas nositelja stanarskog prava – pod lažnom izlikom da tobože „moraju“ (a ne moraju i ne smiju!) pokoravati se Europskoj uniji i Europskom sudu za ljudska prava, i da tobože „moraju“ izvršiti famoznu presudu u slučaju „Statileo“ (i slično)!! A zašto to čine? Pa, nekome (a mi ne znamo kome) će možda pripasti dio tako „ušteđene“ (otete, protupravno prisvojene) naknade, koju država duguje PRAVIM izvornim vlasnicima stanova, a i svima onima koji još nemaju svoj dom u svom vlasništvu].

I sve drugo je također slabije od Ustava RH i zato NEVAŽNO... (itd., itd...).

Dakle, ODMAH SE MORA ISPRAVITI Zakon o najmu stanova, na taj način što će se poništiti njegova protuustavna (zla, zločinačka) odredba o "prestanku" stanarskog prava (koja sasvim nepravedno, nelogično i protupravno pogađa jedan dio stanara, a ne pogađa drugi dio stanara)... Jasno, izvornim vlasnicima država duguje naknadu za prava izgubljena u SFRJ.

 

___________________

* Ovdje je, samo radi primjera, adresa jednoga od mnogih medija u kojima se pisalo o gore navedenome: https://narod.hr/hrvatska/mijenja-kuscevicev-prijedlog-zakona-stromar-produzuje-vracanje-stanova-otetih-komunizmu-10-godina Narod.hr – 14. studenoga 2017. "Mijenja Kuščevićev prijedlog zakona: Štromar produžuje** vraćanje stanova otetih u komunizmu na 10 godina?" (....) "HNS-ov ministar piše novi zakon i prema njemu rok u kojem će se riješiti problem zaštićenih najmoprimaca produljuje se na deset godina." (Impressum – Izdavač: Udruga “U ime Obitelji", Zvonimirova 17, 10000 Zagreb – Urednica: Ivana Josipović; https://narod.hr/impressum).

--------------------------------

** Štromarovo "produženje roka" je sasvim nedovoljno, neadekvatno i smiješno (tragikomično). To je kao kad bi sud u Hrvatskoj osudio nekoga na smrt – što bi, jasno, bilo suprotno Ustavu, ali bilo bi SASVIM MOGUĆE to, da u Hrvatskoj bude protuustavno ozakonjena smrtna kazna, jer radi se upravo o tome da saborski zastupnici i hrvatski sudovi KRŠE Ustav, i izmišljaju protuustavne propise (zakone), i zatim se drže tih NIŽIH protuustavnih propisa(!) umjesto da se drže Ustava t.j. najvišeg propisa – i recimo da se ta dosuđena smrtna kazna treba izvršiti za dva tjedna, ali onda se nađe neka osoba poput ministra Štromara, koja će, vrlo "uviđavno", taj rok (za izvršenje te protuustavne kazne) produžiti od dva tjedna na – četiri tjedna!!!

Rok za prestanak nepravde (zločina, pljačke, otimačine...) istekao je još prije mnogo više od dvadeset godina, još kad su stanari dobili pravo otkupa društvenih stanova. Sada, iako s velikim zakašnjenjem, sve se mora ispraviti. Svaka teška sudska pogreška MORA se ispraviti, i NIKADA se ne smije prihvatiti [nasuprot onome što je pogrešno zamislio bivši (kažu: dobri ali nesposobni) Predsjednik Josipović, koji je rekao da bi ON DRUGAČIJE SUDIO, ali da su "sudovi presudili kako su presudili" (dakle: presudili su pogrešno!) i da se "taj realitet treba prihvatiti"!!! Kako može na taj način razmišljati jedan profesor pravnog fakulteta i predsjednik države?! ].

Političari, Predsjednica Republike, Premijer, i drugi, stalno i mnogo govore o mnogim stvarima (na pr. o gospodarstvu, demografiji...), koje NISU najvažnije ni najhitnije. NAJVEĆI PROBLEM nisu čak ni same pogreške Ustavnog suda (i drugih sudova), nego je glavni problem NEISPRAVLJANJE tih ogromnih pogrešaka (koje se bezuvjetno MORAJU ispraviti)! Dokle god sudovi krše NAJVIŠI propis t.j. Ustav, ne može se očekivati da će itko poštovati NIŽE propise (kao što je, na pr., Kazneni zakon – a to znači (između ostaloga) da će se nastaviti nekažnjeno ubijanje ljudi na pješačkim prijelazima, i sav ostali kriminal...).

Mi ne kažemo tko je kriv – iako mnogi imaju svoja slobodna i vrlo određena mišljenja o tome (t.j., zapravo, svi znaju sve – i ne zaboravljaju!). Nikoga poimenično ne smatramo krivim, jer, po Ustavu, "svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja“; ALI IPAK, POČINITELJI TIH KAZNENIH DJELA SU SVAKOME DOBRO POZNATI (iako to NE ZNAČI da su krvi!), jer ta zlodjela se vrše javno. Dakle, DORH je DUŽAN istražiti i optužiti, sudovi moraju utvrditi krivce, a Sabor i/ili Ustavni sud moraju ispraviti loše zakone i učinjeno zlo.

Vršitelji protupravnih djela (na pr. MGIPU i drugi) stalno obmanjuju narod, prešućuju i ignoriraju bitne činjenice; na pr. govorili su da će vratiti ljudima ono "što je NJIHOVO" i pozivali su se na "nešto, što je rekao Ustavni sud", a stalno prešućuju da to NIJE "njihovo", jer (prema Ustavnom sudu) njihova izgubljena prava više NE POSTOJE, prešućuje se odluka Ustavnog suda iz 1999. godine, itd., itd. (Potrebno je samo dati NAKNADU bivšim i nominalnim vlasnicima – možda tržišnu naknadu, a možda i veću, ako je opravdano).

Zločin je započeo davno, nikada nije prestao, vršio se stalno kroz više od dvadeset godina, i JOŠ DANAS SE STALNO VRŠI; mi stalno trpimo, bez ikakve svoje krivnje, ogromno zlo, štetu, nepravdu i patnje!

Više...

Srbi dijele Hrvate

“Srbi dijele Hrvate na ‘ustaše’ i ‘srpske sluge’, a ja ne volim biti sluga!”

"Slažem se sa biskupom Košićem kad kaže da NDH nije bila fašistička država, o čemu su govorili i Stepinac i Tuđman", rekao je akademik
‘Za dom spremni’ su Hrvati uvijek koristili kada su bili izloženi velikosrpskoj agresiji i potpuno je jasno kome taj pozdrav smeta… ZDS je antifašistički pozdrav jer je korišten od 1932. godine, kao znak otpora fašističkoj Kraljevini Jugoslaviji – izjavio je akademik Pečarić i podržao govor biskupa Košića na promociji njegove nove knjige “Thompson – pjesmom za Hrvatsku”. Slažem se sa biskupom kad kaže da NDH nije bila fašistička država, o čemu su govorili i Stepinac i Tuđman i napao vodstvo IDS-a koje želi kriminalizirati pozdrav HOS-a te predlaže za njega zatvorsku kaznu od šest mjeseci do dvije godine…SAMO OLOŠ RADI PROTIV SVOJE DRŽAVE!

 
“Znate koja je razlika između četnika i jugoslavena?! Četnik je pošteni četnik, a jugoslaven je pokvareni četnik! Ovi ‘naši’ koji izdaju svoju državu i rade protiv svoga naroda – to je ološ! A Srbi koji su pravi četnici bore se za svoj narod; to je ogromna razlika!”

“UBIJALI BI NAS DA MOGU, PA NAPADAJU ZDS!”
Akademik Pečarić je oštro osudio IDS i njihove separatističke ideje te najnoviju inicijativu kojom traže kriminalizaciju pozdrava ‘ZDS’ i kažnjavanje sa 6 mjeseci do dvije godine zatvora.
“Oni se još uvijek bore za jugokomunističku paradigmu hrvatske povijesti. Čak mi ih je i žao! Za razliku od njihove rodbine, baba i očeva i svih koji su nas mogli ubijati, ovi nas jadnici ne mogu ubijati, pa se pokušavaju zadovoljiti tako što bi nas zatvarali zbog ZDS! Logično da ih smeta taj pozdrav kojeg su Hrvati uvijek koristili kada su bili izloženi velikosrpskoj agresiji.
Slažem se da je to ‘ustaški pozdrav’ –  od godine 1932. u fašističkoj prvoj Jugoslaviji ustaše su koristili taj pozdrav kao otpor toj fašističkoj vlasti i monarhističkoj velikosrpskoj diktaturi. To je u svom osnivanju bio antifašistički pozdrav! Ako se boriš protiv fašizma, onda si antifašist,“ kazao je Pečarić i dodao da ‘hrvatskim’ komunistima povijest počinje tek od Drugog svjetskog rata i napada Njemačke na SSSR, a da su do razlaza Staljina i Hitlera i oni bili saveznici nacista te nisu imali ništa protiv okupacije i podjele katoličke Poljske.
“Komunisti kažu da su se osvećivali zbog ustaških zločina, a što bi onda ustaše trebale reći za zločine nad Hrvatima prije toga – od Radića, prosinačkih žrtava do srpskih žandara koji su Hrvatima ubijali očeve i onda im naplaćivali metak,” uz dodatak da zbog svojih stavova ima problema u Akademiji, gdje ga zovu ‘crnom ovcom’ pa čak i u vlastitoj obitelji…
Nije poštedio niti predsjednika IDS-a: „Razumijem tog Miletića, njemu i sličnima teško je živjeti u državi koja se zove Hrvatska. Nezavisna i samostalna Hrvatska je negacija svega onoga za što su se borili i na što su se zakleli njihovi očevi, oficiri JNA! Njihovi stvarni ideolozi su Karl Marx i Friedrich Engels, a znamo što je za Hrvate rekao Marx – da su najgori narod na svijetu i to zato što je ban Jelačić spasio Austrougarsku (Austriju, JP) i ugušio revoluciju!“
O Borisu Miletiću, ali i njegovom ocu – oficiru neprijateljske JNA, u prilogu novinarke Mateje Jozeljić progovorio je i Davorin Karačić, odvjetnik koji se na sudu u Daruvaru izborio za oslobađajuću presudu, za HOS-ovca Damira Markuša i dokazao da nema ništa spornoga u pozdravu ‘Za dom spremni’…
“Sam nastup Borisa Miletića u političkom smislu slijedi njegove emotivne preferencije, a do sada je pokazao da mu je crvena zvijezda milija od hrvatskog grba, pa shodno tome – fašizaciju vidi tamo gdje je nema! Za njegovog oca govore da je bio aktivni oficir JNA, pa čak i u vrijeme vršenja agresije na RH! Ne znam je li to točno ili nije, jer ne poznajem ni jednog ni drugog, ali s obzirom da je bivši premijer Zoran Milanović majku Andreja Plenkovića nazvao ‘vojnom lekarkom’, baš bih volio vidjeti kojim bi izrazom nazvao oca Borisa Miletića,“ provokativan je bio odvjetnik Karačić.
Pečarić je u emisiji ustvrdio kako je u slobodnom, demokratskom svijetu, u matematičkoj, znanstvenoj i akademskoj zajednici potpuno normalno iskazivati stavove pa i one poput njegovih, kao i njegovati slobodu mišljenja, no u Hrvatskoj se u zadnje vrijeme događa nešto posve drukčije: “Pa nije normalno da nam naturaju jugokomunističku povjesnicu, isti oni koji danas napadaju ZDS za vrijeme Domovinskog rata podržavali su Srbe i opstanak Jugoslavije, govorili su da su svi Hrvati ‘ustaše’, a Hrvatska ‘Tuđmanova ustaška država’…“
Akademik Josip Pečarić, inače rodom iz Kotora, komentirao je i kamenovanje prostorija Hrvatske građanske inicijative u Tivtu, jedine hrvatske stranke u Crnoj Gori. Vijest je prešutjela velika većina medija ili su je popratili tek sa nekoliko sekundi, a voditelj Bujice komentirao je, uz osudu takvog čina, da su primjerice, kamenovane prostorije SNV-a ili SDSS-a negdje u Hrvatskoj – to bi bila udarna vijest svih hrvatskih, europskih i svjetskih medija, a napad bi završio u godišnjem izvješću State Departmenta…
“Ne iznenađuje me da toga još uvijek ima. Znamo dobro tko je to napravio i tko je iz većinski hrvatskog Tivta protjerao Hrvate. Na žalost, u Tivtu ima i Hrvata koji se više osjećaju jugoslavenima nego Hrvatima pa zato gubimo tu bitku.
I mene su napali kada sam jednom prigodom gostovao na tamošnjem radiju da sam ‘ustaša’ koji je pisao peticiju za uvođenje pozdrava ‘Za dom spremni’ kao službenog u Hrvatsku vojsku…”
Komentirao je i činjenicu da se kao pozitivan Titov potez često spominje pripojenje Istre matici Hrvatskoj, na što je Bujanec rekao da se ignorira presudna uloga Katoličke crkve i Bože Milanovića, a s druge se strane ne spominje prodaja Boke Kotorske koju je Crnogorcima prodao upravo Tito iz čega se vidi kakav je on ‘Hrvat’ zapravo bio.
“Za njih je poželjno da se bilo što odvaja od Hrvatske, da je sve manja, da je sve više jadnija i da je – nema! Pa vidite da se žele odcijepiti od Hrvatske po uzoru na Kataloniju! Tobože, iz ‘šale’ objavljuju istarske ‘putovnice’ na društvenim mrežama… Ako im je uzor ‘antifašizam’ i Tito, kako to da su onda za samostalnu, a ne hrvatsku Istru?! Tu je riječ i o planskom naseljavanju određenih skupina i naroda, što se događalo u Istri pa političke posljedice s kojima se sada susrećemo uopće ne čude…”
Bujanec je u emisiji otkrio iz dobro upućenih izvora, bliskih samom vrhu hrvatske politike da se pojedinci iz vodstva IDS-a vrlo često sastaju sa pripadnicima talijanske obavještajne službe AISE, slično kao što na području Vukovara djeluju agenti srbijanske BIA-e.
“Vjerujem u taj podatak. Postoje i srpske i talijanske pretenzije na Hrvatsku, Talijani bi uz Istru, htjeli cijelu Albaniju, a Srbi bi s njima htjeli imati granicu i u Rijeci,“

ONI KOJI NAPADAJU THOMPSONA ZRELI SU ZA VRAPČE!
U emisiji je puštena i snimka užičkog kola u centru Pule, iz kolovoza ove godine, istog grada gdje u Areni brane pjevati najpopularnijem hrvatskom glazbeniku Marku Perkoviću – Thompsonu.
“Na njega postoji strašan udar još od promjene vlasti 2000. godine. Pa je li normalno da Thompsona prozivaju najvećim zlom u Hrvatskoj zbog dvije ustaške kape u publici na koncertu na kojem je bilo 130.000 ljudi?! Netko tko bi u normalnoj zemlji pravio takav problem, bio bi poslan u Vrapče!“
Povodom Svih Svetih, Bujanec je bez komentara, pustio kadrove grobova sa zagrebačkog Mirogoja dr. Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Zvonka Bušića – prepunih tisuća zapaljenih svijeća, dok je istovremeno objavio i kadrove pustog groba Josipa Broza Tita u ‘Kući cveća’ iz Beograda, na što je akademik Pečarić prokomentirao: “Tuđmanov grob trebao bi biti novi oltar domovine!”
Kritizirao je i medije koji, kako je rekao voditelj, čine sve kako bi destabilizirali i ispraznili Hrvatsku i opet je pretvorili u koloniju Beograda.
“Nazvao sam ih srpskim slugama. Poznato je da Srbi dijele Hrvate na ‘ustaše’ i ‘srpske sluge’, a ja ne volim biti sluga!”

“SLAŽEM SE S BISKUPOM KOŠIĆEM, NDH NIJE BILA FAŠISTIČKA!”
Osvrnuo se i na govor sisačkog biskupa Vlade Košića kojega je zbog govora na predstavljanju knjige o Thompsonu ‘Pjesmom za Hrvatsku’ napao Predrag Matić i nazvao ga ‘popom’, kao što su to činili komunisti i partizani.
“Fred Matić nikoga ne može uvrijediti, uvrijedio bi nas kada bi o nama govorio lijepo! Biskup može biti samo ponosan. Njegov govor o verbalnoj agresiji srpskih i domaćih političara te Srpske pravoslavne crkve treba pročitati i naučiti napamet svatko!
Osnova napada na biskupa je što je rekao da NDH nije bila fašistička država, što i nije. Tuđman je rekao da je u Hrvatskoj postojala fašistička stranka koja je imala tek 50-ak članova.

Drugo je što je NDH bila u sklopu onoga što su osvojili Italija i Njemačka, no ona nije bila fašistička nego su ustaše i tadašnja vlast u tadašnjim uvjetima pokušavali opstati na jedini mogući način. Tuđman je rekao da bi pristali i na Sovjetski savez da su nam ponudili samostalnu Hrvatsku. Pravi fašisti su komunisti koji su do ’41. bili uz Sovjetski savez i bili saveznici s nacističkom Njemačkom te dijelili katoličku Poljsku. Po toj definiciji, i oni su fašisti! Hudu jamu mogli su napraviti samo fašisti! Hrvatski branitelji pobijedili su velikosrpski fašizam i oni su jedini istinski branitelji antifašisti u današnjoj Europi,“ jasan je bio Pečarić.
Akademik Josip Pečarić je u Bujici na Z1 nastupio kao potpredsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta koje je osudilo Mesića i Josipovića za veleizdaju, a inače je matematički genij svjetskog glasa, publicist i autor više od 70 knjiga te 1.200 znanstvenih radova! Pečarić je bio mentor 40-orici doktora matematike, ima više od 200 znanstvenih suradnika diljem svijeta, o njemu su pisali vodeći svjetski matematički časopisi poput ‘Banach Journal of Mathematical Analysis’, a odnedavno je voditelj važnog istraživačkog projekta na moskovskom sveučilištu RUDN. U HAZU je primljen 2000. godine, a 2018. slavi 70. rođendan… U Bujici je progovorio o tome zašto naši akademici uglavnom šute i ne usude se zamjerati politici

Više...

BOSNA I HERCEGOVINA DRŽAVA HRVATA SRBA I BOŠNJAKA

Svaki Hrvati, ako je iti malo domoljub, mora osjećati nestabilnost u Bosni i Hercegovini. Evo, i Amerikanci vide da je u samoj državi teško naći jedno stanje, u kojem bi zavladao dugoročan mir. Mi Hrvati smo pozvani da na svekolike načine proživljavamo Bosnu i Hercegovinu.
Osnovno i jedino što moramo učiniti: različitim mehanizmima zaustaviti useljavanje domicilnog stanovništva na područja današnje Hrvatske. Ako se taj i takav exodus bude i dalje širio, sve političke djelatnosti padaju u vodu. Stanovništvo je temelj i Rasadnik očuvanja svega živog i neživog na određenom prostoru. Ratno stanje nam je bilo razumno za mogući pokušaj pomicanja pučanstva sa točke a do točke b, ali u mirnodopskom stanju to može biti pogubno. Kažu da bi za Bosnu i Hercegovinu bilo idealno humano preseljenje od točke a do točke b.
Kad se sve sabere i pogleda zemljopisna karta, onda bi to mogla biti jedna od odskočnih daski za mogući napredak u rješavanju te složene situacije. Humano preseljenje kad je u pitanju Hrvatska strana tendira u sebi i mogućnost povratka autohtonih Hrvata iz Bosne i Hercegovine u svoje zavičaje, iz sadašnje Hrvatske, u svoje doline, u svoje povijesne jedinice, u svoju zemlju u cjelini. Teritorij je vezana za živi stvor, tamo gdje obitava biljni i ljudski stvor i svaki drugi stvor, od Boga jednog i jedinstvenog. Možete donositi milijune Deklaracija, milijune preporuka, stotine stranačkih skupova, ali ako nemate žive stvorove, koji oplođuju taj i takav prostor, sve je prašina, sve je pustinja, sve je pješčani sat, ništa se neće pokrenuti s mjesta.
Svi znamo, ali to posebice znaju Hrvati iz Bosne i Hercegovine, da je nad njima Damaklov mač, da ga oni jedino mogu odbaciti, i to velikom i najvećom žrtvom, a to je povratak na svoja ognjišta.
Vrlo je milo i lijepo znati da u Tomislavgradu i dalje izlazi i vjerski list na tu temu, a zove se:

OGNJIŠTA.

Ognjište kao dio zemaljske kore, na kojem bivaju živi stvorovi, rade i mole se Bogu.
Ako ih dospije kakva ugroza, oni se dižu i podignu Ustanak.
Tako je dobar primjer iz tridesetih godina kad su hrabri Ličani podigli Velebitski ustanak.
Ne dao Bog da se u skoroj budućnosti bude morao dizati sličan ustanak u zaštitu hrvatskih prava, pa ako hoćemo biti demokrati i prava Srba i prava Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Svaka nepravda donosi nesagledive posljedice jednima, drugima i trećima.
Koliko god izgledalo da ovakvi primjeri humane politike mogu biti idealizmi i nemoguća egzistencija, oni su u tolikoj mjeri vrijedni, jer mogu dovesti skupine u ravnopravan položaj i to u početnoj fazi djelovanja i opstojnosti.
Ovih nekoliko obzornih ideja, trebaju zamisliti svakog dobronamjernog Hrvata, a skupinama Hrvata iz Bosne i Hercegovine i velike glavobolje.
Bolest glave ne liječi se lijekovima, već promjenom stila života.
Promijene u Bosni i Hercegovini neće se riješiti lijekovima iz Hrvatske, bili oni lijekovi iz Plive ili Belupa, već konkretnim zemaljskim zaokretom.
Hrvati s obzirom da su prvi zagazili tlo Bosne i Hercegovine, imaju možda i najviše početno pravo.
To pravo treba osvijestiti u dušama i pomicati se korak po korak.
Ovdje svaka vojna ili druga operacija donosi goleme štete, svakom narodu u tim prostorima.
Kako je Bosna i Hercegovina prostor u kojem se moli Boga, na tri načina u istoj nadi, to može biti olakšavajući faktor stabilnosti.
Onaj tko moli Boga i na ovaj i na onaj način, je jednako vrijedan u Vječnom eshatonu.
Svi smo pozvani dati svoj prilog, netko manje a netko više.
Možemo slobodno parafrazirati, pokojnog splitskog nadbiskupa doktora, Franu Franića:

ALI DRUGOG PUTA NEMA.

Ta njegova znamenita teza, koju je on plasirao i na Drugi Vatikanski Sabor, uvijek dobro dođe.
Ona je egzistencijalna i za pojedince, obitelji, krajeve, kao i za pojedine narode.
Nada dolazi iz ljubavi, a ljubav čine konkretna djela
Zato smo pozvani svi radi stabilnosti Bosne i Hercegovine, uzet k srcu staru latinsku:

ACTA NON VERBA.
(Djela a ne riječi).

Tako neka bude!

Ivica Jurjević

Više...

VLAST KOJA PREŠUĆUJE ZLOČIN I SAMA JE ZLOČINAČKA

Boljševizam (ruski: stajalište većine) Lenjinovo je učenje utemeljeno na interpretacijama marksizma koje se zalažu za stvaranje jedinstvene i disciplinirane stranke profesionalnih revolucionara, avangarde radničke klase, spremnih da se koriste sredstima diktature radi rušenja kapitalizma i organiziranja komunističkog društva. (Wkp).
Lenjinovim učenjem i sredstvima neograničene diktature proletarijata u SSSR-u je prije 100 godina uspostavljena prva zemlja boljševičkog komunizma, a sve države kasnijeg komunističkog bloka osnovane su i ustrojene na približno istim načelima pa jedanas Lenjinov boljševički komunizam sažet u općem pojmu komunizam.

 

1. Lenjinov nauk: osvajanje apsolutne vlasti diktaturom

Temeljni je cilj lenjinističkog boljševizma stjecanje apsolutne vlasti nadljudima i sredstvima za proizvodnju u cilju uspostave komunističkog društva. Osvajanje vlasti zacrtano je i provođeno putem diktature proletarijata što je uključivalo sva sredstva prinude i nasilja uključivo masovna ubojstva, istrjebljenje stanovništva cijelih oblasti ipreoblikovanje svijesti naroda u pokornost i totalno poslušništvo.Boljševički komunizam,lenjinistički i staljinistički,uz mnoge podvarijante, postao je u praksi najpotpuniji oblik komunističkog masovnog terora koji je zavladao dijelom svijeta i za sobom ostavio 100 milijuna žrtava. Je li i koliko hrvatska vlast još danas zaražena boljševičkim načelima?

2. Čeka – udarna pesnica

Čeka ("Črezvičajnaja komisija"-izvanredno povjerenstvo) naziv je za tajnu policiju u vrijeme Oktobarske revolucije Rusiji. Čeku je osnovao Vladimir I. Lenjin dekretom iz prosinca 1917. Za prvog je ravnatelja postavljen Feliks Djeržinski. Čeka je bila glavno oružje u borbi protiv stvarnih, izmišljenih i potencijalnih budućihpolitičkih protivnika Lenjinove politike ustroja komunističkog društva. Čeka je pogubila između 100 i 250 tisuća ljudi iz svih slojeva ruskog društva aristokrata, radnika, seljaka, intelektualaca, umjetnika itd. Čeka se transformirala 1922.u novu tajnu službu GPU.Jedan je od zadataka Čeke bio da u svakom mjestu u koje uđe likvidira određeni broj ljudi, leševe javno izloži i svakome objesi papir na kome stoji spisak njegovih grijeha. Sjedište je Čeke bilo u moskovskojLubjanki.

3. Genocidan boljševički komunizam u Hrvatskoj

Nastupom partizanske vlasti tijekom 1945. i u Jugoslaviji je zavladao boljševički komunizam na istim zasadama kao u SSSR-u, ali ovdje u krajnje genocidnom obliku, posebno za Hrvate, kada jeu dva proljetna mjeseca 1945. samo u Sloveniji pobijeno, poklano i bačeno u jame od strane partizana dvjesto tisuća zarobljenika, ogromnom većinom Hrvata. Kakova je samo logistika bila za to potrebna, pita se dr. Jože Dežman, predsjednik komisije za žrtve SR Slovenije.Tu je logistiku, uključivo onu masovnih ubijanja i bacanja u jame, naredio je i sproveo politički i vojni vrh tzv. NOB na čelu s JB Titom putem JA i KNOJ-a.Dakle pokolje su vršile redovite vojne snage, što daje posebno sramotan zločinački pečat boljševičko-komunističkoj vlasti ratne i poratne Jugoslavije. Čak je i Staljin izbjegavao provođenje masovnog ubijanja putem regularnih vojnih jedinica dajući prednost masovnom izgladnjivanju, smrzavanju, logorima i dr. (gladomor u Ukrajini).

4. Staljinova čestitka Titu

Staljin je čestitao Titu na jugo-genocidu riječima „Tito maladjoc, on sve riješava jednim udarcem.“ Staljin se varao, Titovi udarci Hrvatima trajali su tijekom cijela njegova života, a traju i danas putem „dece komunizma“ (M. Marić, Beograd, 2014.) i sljedbenika titoističkog boljševizma, uredno razmještenih u svim strankama RH i na svim važnijim položajima u Hrvatskoj, bez obzira koja je stranka na vlasti.

5. Ispiranje mozga, prekrajanje svijesti, zombiranje čovjeka

Usporedo s fizičkim nasiljem boljševički je komunizam putem agresivne režimske propagande uveo preoblikovanje ljudskog umaucijepljujući mu dogme i pravilaponašanja obavezna za svakoga koji ne želi biti proglašen narodnim neprijateljem, što je tada značilo smrtnu presudu. Ta pravila i dogme, najvećim dijelom neistine izvan bilo kojih znanstvenih i činjeničnih uporišta, sadržavali su uglavnom hvalospjeve boljševičko-komunističkom vodstvu, adefamaciju,pogrde i kazne onima koji to nisu pokorno prihvaćali.Pranje mozga od bilo kakvih osobnih ideja ili razmišljanja(Orwelova 1984.),a sve pod prijetnjom najtežih sankcija,ucijepljivaloje osjećaj strahadesecima naraštaja u komunističkom bloku i držalo narod u punoj pokornosti, stvarajući od njih/nas ustrašene zombije. Od svih zemalja komunističkog lagera taj je teror bio posebno bezobziran nad proganjanim hrvatskim narodom i uspio je nanijeti pogubne posljedice hrvatskom nacionalnom biću. Komunističkom je režimu uspjelo nasiljem, promičbom i ciljano izazvanom općom bijedomokrenuti mnoge valjane hrvatske sinove u otpadnike, čak izdajice svog naroda i staviti ih u službu jugoslavenskih komunističkih vlasti, počinitelja genocida nad vlastitim narodom. Nekisu čak postali okrutni udbaški progonitelji i ubojice, što smo dijelom mogli pratiti i na suđenju u Muenchenu. Za vjerovati je da su neki od njih i danas uredno kamufliranii raspoređeni među nama na raznoraznim zadacima.

6. Plašljivahrvatska šutnja

Jedna je od posljedicazastrašivanja ineslavna„hrvatska šutnja“ kao i prisilnoidoliziranje mudrog rukovodstva, ma tko bio na vlasti, a to su u ovih 70-tak godina bili gotovo isključivopotomci, sljedbenici ili štićenici komunista. Boljševički teror i prisilno oblikovanje ljudske svijestiobilježava u Rusiji svoju stotu (1917. – 2017.), a u Hrvatskoj 72-obljetnicu, s iznimkom naših još nedovoljno rasvjetljenih prvih godina u devedesetima kad smo povjerovali da je komunizmu došao kraj. No naprotiv, boljševički titoizam,u sprezi s velikosrpstvom, petom kolonom,udbaškim potomstvomi drugim neprijateljima samostalne Hrvatske, ponovno je u ofanzivi nastojeći očuvatisvojuapsolutnu vlast i nametanje pokornosti hrvatskom narodu.
Dr. Zlatan Hasanbegović objasnio je u emisji TV Z1 kakav je njegov odnos prema partizanskom pokretu. “Drugi svjetski rat počeo je 1939. godine. Komunistička partija Jugoslavije, kao sekcija Kominterne, bila je sve do njemačkog napada na SSSR 22. lipnja 1941.izvan toga jer je bila saveznik Hitlera.Činjenica je sljedeća, partizanski pokret, osim te dimenzije, od samog je početka imao jasan politički cilj, a to je nasilno preuzimanje vlasti i uspostavu komunističkog režima”, rekao je Hasanbegović.

7. „Pokolje kakvi su počinjeni nad Hrvatima europska civilizacija dotad nije poznavala“ (M. Đilas, Wartime, London,1977.)

Već površan pregled pokazuje da najmoćniji dio danas vladajućih struktura dolazi iz boljševičko – Kominternine škole diktature proletarijata u kojoj se obrazovao i JB Tito kada je u Moskvi denuncirao svoje partijske drugove koji su zatim gotovo svi likvidirani. Po osvajanju vlasti u Hrvatskoj 1945. staljinističko/titoistička KPJ dokazala se na najkrvaviji način o čemu piše M. Đilas: „Pokolje kakovi su počinjeni nad Hrvatima europska civilizacija dotad nije poznavala“. Akademik s ljevice Ivan Supek procjenjuje broj Titovih žrtava na oko 300.000 što je od mnogih ocijenjeno kao nerealno malen broj u odnosu na Rankovićevih 586.000 ukupno likvidiranih ili na gubitak hrvatskog najsnažnijeg stanovništva od skoro 10% po popisu iz 1948. (A. Beljo, Yu genocid). Tako je započeo teror boljševičkog jednoumlja koji je zatim Hrvatskom vladao totalitarno do 1990., a dobrim dijelom i kasnije. Titova ubilačka ekipa ne samo da nije javno osudila i procesuirala masovne zločine, nego je od najtežih počinitelja genocida učinila tzv. narodne heroje koji su stvorili nasljedne dinastije potomaka i ideoloških sljedbenika koji i danas vladaju Hrvatskom. U isto vrijeme žrtve su prešućivane ili su čak postale predmetom ironiziranja i nekih čudovišnih pokušaja opravdavanja genocida (V. Pusić, Stj. Mesić...)

8. Hrvati u“raljama djece komunizma“ (T. Dujmović, Zagreb, 2015.)

Strukture bivše države,čvrsto umrežene starim vezama, spremno su dočekale rušenje komunizma pa su takoi u novoj državi zaposjele većinu najvažnijih političkih i gospodarskih pozicija gdje su odmah nastavile popunjavati svoje redovebivšim suradnicima, pretežito istaknutim partijskimkadrovima i funkcionarima, uključivo preko 700 aktivista UDBEkoji su izjavili lojalnost novoj vlasti. Štoviše, presvučeni komunisti stekli su još veću vlastnego ranije, jer su uz političku vlastputem kriminalne gospodarskepretvorbe, koja je najvećim dijelom njihov projekt, preko noći postali tajkuni, što im je dalo ogromnu moć.U međuvremenu su djeca i sljedbenici komunizma svjetonazorski osposobljeni za preuzimanje vlasti i evo, postadoše premijeri, ministri, državni odvjetnici, bankari i gospodari svega što vrijedi pa i sudbine nas i naše djece. Tako je vlast ponovno u rukamasljedbenika počinitelja Bleiburga i „narodnih heroja“ iz 1945., dok se istinske heroje obrambenog domovinskog rata i dalje hapsi i „isleđuje“, a kaznu će Marku Perkoviću Thompsonu za pjesmu „Čavoglave“ i riječi „Za dom“, po najavi premijera, odrediti „pravosudni organi“! A što li rade ti vrli organi sa zločinima genocida iz 1945. i 1991. kao i sa zločinima počinjenim nad hrvatskom djecom, ženama, zarobljenicima, na pr. onima iz Stajićeva?

9. Od 1945. Hrvatskom vladaju protuhrvatski režimi

Kočevski Rog, Tezno, Huda jama, Macelj, Zagreb, Bjelovar, Gračani, Jazovka, Daksa... što je to?
Ključno je mjerilo demokratizacije svake zemlje, posebno onih koje su upravo izašle iz komunizma, stupanj odbacivanja nasljeđa totalitarizma.Pitamo, je su li se hrvatske vlasti tijekom punih 70 godina suočile s činjenicom masovnih zločina počinjenih nad Hrvatima od partizansko – jugokomunističkih snaga? Je su li hrvatskim vlastima, sadašnjoj i bivšima, poznata1500 skupna grobišta napunjena žrtvama partizanskog ludila? U brojkama to je ludilo prouzročilo 88% svih žrtava bačenih u skupne jameu II. svj. ratu (dr. J. Jurčević, Prikrivena stratišta..., Zagreb, 2012.) Je su litoj nazovi-hrvatskoj vlasti poznata imena kao Kočevski Rog, Tezno, Huda jama, Macelj, Zagreb, Gračani, Jazovka, Bjelovar, Daksa... Svakako jesu, jer su u tim pokoljima glavne uloge igrali upravo najteži ratni zločinci iz 1945. kasniji „narodni heroji“.

10.Vlast koja prešućuje iliveliča zločince i sama je zločinačka.

Uzalud nalazi stotina stratišta napunjenih žrtvama partizanskog ludila, uzalud znanstveni nalazi niza stručnjaka, uzalud nepobitni dokazi „Društva za istraživanje Jasenovca“ i drugih istraživača, sve to za aktualnu vlast kao da ne postoji. Od 1945.za hrvatsku vlast postoje samo dvije glavne političke konstante od kojih je prva borba protiv samostalne hrvatske države i druga, u suradnji sa srpstvom iskamčiti za sebe što više vlasti. Tako i sadašnja vlast podržava svaku i neargumentiranu demonizaciju NDH, a s oduševljenjem financira i slavi pokolje i etničko čišćenje hrvatskog življa tijekom rata i poraća (Srb i dr.). Koja država na svijetu sustavno blati i demonizira na najgori način svoj vlastiti narod punih sedam desetljeća? I to nakon što su izravni i ideološki predhodnici te današnje vlasti pobacali velik dio tog anatemiziranog naroda u jame, bez pomena i spomena! Je li to znači da su temeljne zasade boljševizma, osvajanje i zadržavanje vlasti pod svaku cijenu i danas ideja vodilja hrvatske politike? Koliko je onda Lijepa našauistinu demokratska, država prava i pravde?Usput, najhitnije je potrebno Hrvatima u iseljeništvu omogućiti pristup na glasačka mjesta kako bi mogli ispuniti svoju dužnost i iskoristiti pravo da kao punopravni državljani RH ravnopravno sudjeluju u izborima za organe vlasti u Hrvatskoj.

11.Hrvatski su branitelji demonizirani po istom kalupu kao i ustaše, samo malo prikrivenije

Teško je shvatljiva činjenica da nijedna vlast nakon 1945. nije na mjerodavan način, nedvosmisleno i tvorno, pravosudno, etički i moralno osudila i kaznila vinovnike genocidnih ratnih i poratnihpartizanskih zločina,to nije učinila ni vlast demokratske RH, a to ne radi ni ova današnja. Za taj pakao nitko nije osuđen, osramoćen i javno izložen na stup srama, nije etiketiran i demoniziran dan za danom, godinu za godinom. Tako se na sve načine proganjaju borci za hrvatsku državu – NDH, borci za hrvatsku kulturu i hrvatski opstanak, a protiv jugomonarhističkog fašizma i boljševičkog komunizma.Vrlo su slično i danas demonizirani, samo malo prikrivenije, hrvatski branitelji i bojovnici protiv velikosrpske agresije (najnovije hapšenje hosovaca u Kninu i progon Thompsona)?!
Jedino je Hrvatsko nacionalno etičko sudište na čelu s prof. emer. Zvonimirom Šeparovićem jasno i otvoreno ukazalo na zločinački karakter komunističkog režima u Hrvatskoj pri čemu se ističe veličanstvena otvorena Radna sjednica HNES u prepunoj Velikoj dvorani KD Lisinski 31. listopada 2015. kojom prigodom je i promovirana knjiga grupe autora pod naslovom Etička osuda JB Tita i njegovih sljedbenika. Koliko je poznato, to je najizravnija javno izrečena osuda genocidnih zločina počinjenih od partizansko-komunističke vlasti koja je u potpunosti slijedila Lenjinova načela o ničim ograničenoj diktaturi proletarijata i tako počinile najmonstruoznije zločine kakve europska civilizacija dotad nije poznavala. Hrvatska politička vlast nije se izjasnila o komunističkim megazločinima što je što je bila dužna i čime je počinila kazneno djelo.

12. Zašto vlast dozvoljava demonizaciju Hrvata u inozemnim pseudoznanstvenim radovima ili javnim dokumentima?

U knjizi „Anatomija fašizma“ (....., Zagreb, 2014.) autor Robert Paxton s Columbia Univ. u New Yorku iznio je najteže i jednako toliko ničim utemeljene optužbe protiv Hrvata u II. svjetskom ratu navodeći enormne brojke o navodnim hrvatskim zločinima nad Srbima, Hrvatima, Ciganima, Židovima, muslimanima čak i Crnogorcima! Nije nam poznata bilo kakva reakcija, demanti ili tužba od strane hrvatskih vlasti, raznih instituta, udruga itd. paonda Paxtonova laž postaje istina u skladu s izrekom tko šuti taj se slaže.Sličan je slučaj s lažnim optužbama u obrazloženju presude FIFE. Hrvatski reprezentativac Joe Šimunić osuđen je za poklič „Za dom!“ temeljem do apsurda lažne FIFA-ine presude, odnosno teksta obrazloženja,na što je s hrvatske strane uslijedila sramotna šutnja. Sve te kao i druge optužbe odnosile su se na ratne godine 41. – 45. i na vrijeme NDH za koju se hrvatski narod plebiscitalno izjasnio (bl. A. Stepinac), pa je navedenim insinuacijama okaljan izravno hrvatski narod. Posebno je sramotno da je denuncijacija Joe Šimunića došla od strane hrvatskih vlasti i to navodno od ministra Ž. Jovanovića.

PREŠUĆIVANJE PARTIZANSKOG GENOCIDA, HRVATSKOG HOLOCAUSTA (I.J.Prcela), NIJE SAMO SAMOUBOJSTVEN NEGO I VELEIZDAJNIČKI ČIN

Zaključak
Zašto je došlo do upornog 72-godišnjeg prešućivanja boljševičko - partizanskog pokolja nad civilima „kakvog europska civilizacija nije upoznala“?

1. Suprotno taktici prešućivanja, druge zemlje svijeta sahranjuju i štuju svoje mrtve, neke do razine kulta. Zaborav, prešućivanje ili nijekanje svojih pokojnika ravno je ukinuću Nacije.
Prešućivanje i nijekanje komunističkog genocida sramotan je, kukavički i nedostojan čin hrvatskih vlasti, znanstvenih, kulturnih i drugih ustanova te svakog građanina koji smatra da pripada dijelu svijeta ljudskih i humanističkih vrjednota.
(Post)komunističkavlast svjesna je besprimjernih zločina koje je počinila nad Hrvatima i svoje krivnje za kojune može biti opravdanja. Tako je primijenjena boljševička taktika lažnog optuživanja i sotonizacije žrtve, a naročito hrvatske države NDH i njene vlasti, sve do izjednačavanja spojmom krajnjeg zla. Žrtvekomunističkih zločina potpuno suobespravljene, bez prava na ime, najelementarniju evidenciju, suđenje, obranu,grob i na spomen. Žrtve su nestale iz dokumenata i javnosti, a iz svijesti i sjećanja ljudi izbačene sumetodama krajnjeg nasilja, utjerivanjem straha i pranjem mozga, što je praksa i danas, samo ponešto drugačijim sredstvima.Tako je došlo do općeg prešućivanja zločina, to se nije ni dogodilo, to je bilo davno, gledajmo u budućnost...itd.

2. Sintagma zaboravimo prošlost i gledajmo u budućnost providna je prijevara i razumljiva želja sviju zločinaca da se zaborave njihovi grijesi. U ranijim vlastima kao i u ovoj sadašnjoj, vjerojatno sudjeluju i počinitelji i potomci i svjetonazorski sljedbenici krivaca za Hude Jame, od kojih valjda mnogi snažno priželjkuju zaboravimo prošlost, za što se žestoko zalagao i dr. Ivo Josipović i mnogi drugi iste vrste.

3. Vlast nas pokušava uvjeriti u hrvatske diplomatske i gospodarske uspjehe i porast nacionalnog dohotka što, međutim, ni građani niopći pokazatelji ne potvrđuju, a u međuvremenu sve nas je manje. Vlast ne želi kazati gdje je i kada znanstveno, multidisciplinarno i vjerodostojno, ako igdje, istražen fenomen genocidanad nevelikim europskim narodom koji je samo želio živjeti u vlastitoj državi. Za taj se cilj borio u bezbrojnim ratovima pa i 1941. i 1990., kao i sada protiv pete kolone koja očigledno djeluje i unutar organa vlasti. Rezultati istraživanja ukazali bi i na utjecaj genocida i kasnijeg terora na očigledno nestajanje tog starog naroda u srcu Europe.

4. Zaborav hrvatske javnosti, vlasti, medija, znanosti, intelektualaca (čast iznimkama), na najveći europski pokolj osim što je suprotan pravu i pravdi, veleizdajnički je i samoubojstven, jer svojim nečinjenjem potvrđuje krivotvorenu sliku Hrvatske i Hrvata proširenu svijetom odstrane velikosrba,ubojica s Križnih putova, Golih otoka i udbaškog podzemlja.

5. Neophodno je da državna tijela temeljem vjerodostojnih izvora jasno i javno osude partizanske zločine počinjene nad Hrvatima i drugim osobama tijekom rata i poraća 1941. – 1945. kao i kasnije tijekom svoje vladavine. Dosadašnji nalazi jasno označuju i kvalificiraju nedjela kao i počinitelje, ali mnogi vrijedni podatci, posebno od strane često diskriminiranog i klevetanog iseljeništva još čekaju na pravo javnostiSve to omogućit će puniji uvid u zbivanja u Hrvatskoj 20. stoljeća. Dužnost je sviju nas podići glas u obranu temeljnih ljudskih i civilizacijskih zasada, teško povrijeđenih u nezapamćenom smišljenom, organiziranom i vojnom silom počinjenom pokolju u Europi.

Prof. Nikola H. Debelić, dr.dr.h.c.

Više...
Pretplati se na ovaj RSS feed

Prijava or Sign up